Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Njegova najodabranijeg roba, Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i njegove plemenite ashabe i sve one koji slijede put njegove generacije do Sudnjega dana.
Glavne osobine haridžija:
1. da su mladi (Buharija, br. 5057, od Alije, radijallahu anhu);
2. da su nezrelog razmišljanja i nesuvislih snova (ibid.);
3. da pričaju najboljim govorom kojeg koriste ljudi (Kur’an i Sunnet) (ibid.);
4. da im iman njihov ne prelazi grla. (ibid.);
5. da izlaze iz vjere kao što strijela izlazi iz plijena i ne vraća se u njega, ili kao što strijela prolazi kroz plijen (Muslim, br. 2469, od Ebu Zerra, radijallahu anhu; Buhari, br. 5058, od Ebu Se’ida el-Hudrija);
6. da su slabog razumjevanja (fikha) vjere, jer se navodi da njihovo učenje Kur’ana ne prelazi njihove grkljane (Muslim, br. 2318);
7. da su poznati po pobožnosti, jer je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „…njihove namaze-molitve bi svaki od vas smatrao značajnijim od svog namaza, i njihov post bi svaki od vas smatrao značajnijim od svog posta, i njihovo učenje bi svaki od vas smatrao značajnijim od svog učenja.“, a u drugoj predaji: „Omaložavat ćete svoje namaze pored njihovih namaza.“ (Muslim, br. 2467);
8. da su najgora najgora stvorenja ili najgori od svih stvorenja: (Muslim, br. 2469, od Ebu Zerra, radijallahu anhu), i rekao je Imam Ebu Abdullah Ahmed b. Hanbel, rahimehullah: „Haridžije su pokvarenjaci, ne poznajem na dunjaluku pokvareniju skupinu od njih.“ (Ebu Bekr El-Hallal, Es-Sunne, 110);
9. ubijaju sljedbenike islama, a ostavljaju idolopoklonike (Muslim, br. 2451, od Ebu Seida El-Hudrija);
10. da cjepidlače i pretjeruju u vjeri (Ibn Ebi Asim, Es-Sunne, br. 930, od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma);
11. da kleveću svoje vođe i optužuju ih da su zalutali i sl. (Muslim, br. 2316, od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, da je Abdullah b. Zul-Huvejsira optužio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da nije pravedan);
12. da su napali najbolju skupinu ljudi. (Buharija, br. 6933), i doista, borili su se protiv skupine koju su predvodili ashabi na čelu sa Alijom, radijallahu anhu, a to je potvrdio i Ebu Seid El-Hudri, radijallahu anhu, koji je bio u skupini ashaba sa Alijom, radijallahu anhu (Muslim, br. 2323 );
13. da se pozivaju na Kur’an i slijeđenje Kur’ana, ali griješe u njegovom razumijevanju i načinu dokazivanja (Ebu Davud, br. 4765, od Ebu Seida El-Hudrija i Enesa b. Malika, radijallahu anhuma);
14. da ne poštuju ulemu i učene, niti njihovo mjesto u islamu, i zbog toga su prve haridžije umislile da su učevniji od Alije, Ibn Abbasa i ostalih ashaba, radijallahu anhum (Nasir el-Akl, El-Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 38);
15. da iskazuju strogoću u pridržavanju vjere i pobožnost, što naknadno dovodi da im se drugi dive a ujedno do samoobmane, a samoobmana je jedan od uzroka zablude novotara, i prilaz od šejtanovih prilaza preko kojih prilazi vjernicima, pobožnjacima, mudžahidima, ako se ne pridržavaju sunneta (Ibn Ebi Asim, Es-Sunne, br. 945), a Ibn Abbas, radijallahu anhuma, tvrdi da nije vidio pobožnijih od njih, te da su na njihovim licima tragovi od sedždi (Medžmea’ul-zevaid, 6/240);
16. da ih Ibn Omer, radijallahu anhuma, smatra najgorim ljudima pa kaže: „Uzeli su ajete koji su objavljeni o nevjernicima i sproveli ih na mu’mine.“ (Buhari);
17. da njihovi namazi neće prelaziti njihovu ključnu kost, tj. njihovi namazi neće biti primljeni (Muslim, br. 2467, od Alije, radijallahu anhu);
18. da onome koji ih ubije pripada velika nagrada (Muslim, br. 2328, od Alije, radijallahu anhu) a u predaji Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, navodi se: „Blago se onom koji ih bude ubijao i na tome putu bude ubijen.“ (Ebu Davud);
19. da proljevaju krv nevinih, onih čije je ubijanje šerijatom zabranjeno, bilo da se radi o muslimanima, nevjernicima, ili njima samima vršenjem samoubistava. (Muslim, br. 2333, od Alije, radijallahu anhu);
20. da su kao što je rekao Alija, radijallahu anhu: „Govore svojim jezicima istinu koja ne prelazi njihova grla, oni su najmrža stvorenja Allahu.“ (Muslim, br. 2468, od Alije, radijallahu anhu);
21. da su oni prvi koji su u povijesti pocijepali i razjedinili saff muslimana i proglašavali ih nevjenicima zbog velikih grijeha. (Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 3/349, 7/279);
22. kad god se od njih pojavi generacija biva poražena. (Ibn Madže, br. 174, od Ibn Omera, radijallahu anhuma);
23. da će se među njima, u velikoj vojsci, pojaviti dedždžal. (Ibn Madže, br. 174, od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Pojavit će se skupina ljudi koja će učiti Kur’an, ali on neće prelaziti njihove grkljane. Kad god se od njih pojavi nova generacija, bit će poraženi, i ponovio je to više puta, a zatim rekao: ‘Sve dok se među njima ne pojavi dedždžal.“, hadis br.: 174, i Albani, rahimehullah, kaže da je hasen, u “Sahihul-džami”, br. 8171);
24. da su od onih, u čijim srcima je zejg – sklonost ka zabludi. (Kao što je spomenuto u tefsiru ajeta: „…Oni u čijim srcima je zastranjenost slijede one(ajete) što nisu sasvim jasni… “ Alu Imran, 7, i tefsiru ajeta: „Na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.“ Alu Imran, 106, da se odnose na haridžije, bilježi Ahmed, rahimehullah, od Ebi Umame, radijallahu anhu, hadis br.: 22313);
25. da proglašavaju muslimane nevjernicima zbog velikih grijeha. (Šerhu akidetit-tahavijje, od Ibn Ebil-Izza El-Hanefija, rahimehullah, str. 298);
26. da su oni, od onih koji najviše zloupotrebljavaju kijas – analogiju. (El-Milel ve nihal od Eš-Šehrestanija, rahimehullah, kaže da je to posebno izraženo u novijim generacijama haridžija, za razliku od prvih haridžija,čije zablude su bile zasnovane na pogrešnom shvatanju šerijatskih tekstova, 1/116, );
27. da proglašavaju nevjernicima one koji se ne slože sa njihovim mišljenjem, i dozvoljavaju njihovu krv i ubijanje njihovih žena i djece. (Ovo je posebno bilo izraženo kod podsekte havaridža koji se zovu El-Ezarike, Levamiul-envaril-behijje, od Es-Sefarinija, rahimehullah, 1/86);
28. da smatraju obaveznim ubijanje vladara i onoga ko je sa njim zadovoljan, a onaj koji nije zadovoljan njegovom vladavinom, njegovo ubijanje ne smatraju dozvoljenim, osim ako pomogne vladara ili dovodi u sumnju vjeru haridžija. (Ovo je posebno izraženo kod El-Adžarida, još jedne haridžijske podsekte, Levamiul-envaril-behijje, 1/87);
29. da neće prestati se pojavljivati dok se ne izađu sa dedždžalom. (Rečeno je Aliji, radijallahu anhu, nakon pobjede nad prvim hardžijama: „Hvala Allahu koji je razrahatio Svoje robove od njih. Ne, nikako, tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, još će se oni pojavljivati sve dok zadnji od njih ne izađu sa dedždžalom, Levamiul-envaril-behijje, 1/87);
30. da smatraju neispravnim imamet – vlast griješnog vladara. (Mekalatul-islamijjin, od Ebu Hasana El-Eš’arija, rahimehullah, 1/204);
31. da tvrde da se pridržavaju vanjštine Kur’ana ali ih pogrešno shvaćanje Kur’ana dovelo do ubjeđenja da vjerovjesnici mogu činiti i velike i male grijehe, a na osnovu pogrešnog tumačenja ajeta: „da bi ti Allah opostio grijehe koji su prethodili i one koji će poslije doći“, El-Feth, 2 (Vjerovjesnici, kod nekih od njih mogu i nevjerstvo počiniti, pa se pokajati, El-Havaridž, akideten ve fikren, Amir En-Nedžar, str. 54);
32. da odbacuju sunnet ako jasno ne podržava ono što su oni shvatili od Kur’ana. (Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullah, Medžmu’ul-fetava, 13/48);
33. da se razilaze među sobom, podvajaju, frakcionaše, zbog toga su prisutne njihove razne podsekte, i borbe između njih. (Kaže Allah Uzvišeni: „…da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, oni bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.“, En-Nisa’, 82, El-Havaridž, akideten ve fikren, str. 55-68);
34. da su psi stanovnika Vatre. (Šerh usuli iatikad ehlis-sunneti vel-džemat, 8/1232);
35. da se predstavljaju kao oni koji naređuju na dobro i odvraćaju od zla, a u stvarnosti iskrivljuju šerijatske tekstove koji govore o tome i s njima opravdavaju suprostavljanje i izlazak na vladare muslimane i ubijanje neistomišljenika. (Eš-Šeria’. str. 22, Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 37);
36. da se koriste govorom uleme i koriste njihove izraze. (Rekao je Imam el-Adžurri, rahimehullah: „ Nebi trebalo, onome ko vidi šta rade haridžije, od izlaska na vladare, pravdeni oni bili ili nepravedni, sa njihovim džematom, isukanih sablji, dozvoljavajući ubijanje muslimana, nebi trebalo da bude zaveden i zadivljen njihovim učenjem Kur’ana, njihovim dugim stajanjem u namazu, njihovim redovnim postom, niti njihovim lijepim ilumskim – naučnim govorom, ako je njihov mezheb – pravac haridžijski.“, Eš-Šeria’, str. 28);
37. da dokazuju sa ajetima veida (prijetnje) a zapostavljaju ajete v’ada (obećanja). (Poput prijetnji za velike grijehe, koje nisu isto kao Allahova obećanja, pa svaki počinilac velikog grijeha ne znači da će na njemu biti ispunjena Allahova prijetnja za veliki grijeh koji je počinio, možda mu Allah oprosti isl., Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 38);
38. da požuruju u donošenju presude i davanju naziva i propisa, kao naprimjer presuđivanje i davanje naziva i propisa ko je nevjernik. (Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 146);
39. da sude o onome što je u srcima ljudi, od toga je presuđivanje i tekfir na osnovu pretpostavki i sumnji – šubhi. (Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 147);
40. da pozivaju na odvajanje od ostalih muslimana i neučestvovanje u društvenom životu sa drugim muslimanima, pa ne školuju se u školama, univerzitetima muslimana, ne rade i ne preuzimaju državničke funkcije, stanovanja sa drugim muslimanima isl. (Kao što su postupili prve haridžije, sa prvobitnom muslimanskom zajednicom, zajednicom ashaba, pa su se od njih odvojili, nisu učili pred ashabima, nisu živjeli s njima, obavljali službene funkcije u društvu itd., Dirasetu anil-fireki ve tarihil-muslimin, str. 137).
Zastanimo kod ovih osobina, rasmislimo o njima…
Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, zbog ozbiljnosti i štetnosti haridžijske prijetnje, njenog kontinuiteta, dvosmislenosti njihovih zabluda, izražene mogućnosti da vjernik upadne u ovu zabludu, ukazivao, upozoravao, do u detalje navodio puteve, svojstva, karakteristike, onih kojih upadnu u ovu zabludu, da bi se vjernik pazio, čuvao, klonio ove zablude i puteva koji njoj vode. Samo jedan detalj, dovoljan je išaret, da će zadnji od njih izaći, podržati i pomoći dedždžala. Koji vrhunac zablude, da podrže dedždžala, koji predstavlja vrhunac tagutizma, suprostavljanja Allahu, azze ve dželle, i na kraju da stanu uz njega, a neće izaći u osnovi da ga podrže, nego da popravljaju društvo, uspostavljaju šerijat, naređuju na dobro i odvraćaju od zla, i slične parole pod kojima su ubijali najbolje ljude ovoga ummeta, ashabe i mnoge druge…Koliko je onih koji žele dobro al ga ne postignu. Riječi Abdullaha ibnu Mesuda, radijallahu anhu, o nekim haridžijama iz njegovog doba.
„Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!“ (Alu Imran, 8)
Neka je Salavat i Selam na posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe. Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svijetova.
U Medini, gradu Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Odgovor na tekst hfz. Edina Dedića: “Stav Ibn Temijje o tesavvufu i sufijama”
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.
Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, Koji posla poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da uzdigne Njegovu vjeru islam iznad svih vjera pa makar bilo krivo nevjernicima, pa makar bilo krivo mušricima, pa makar bilo krivo mudžrimima. Neka je salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu
i sve njegove ashabe.
Šejhul-islam Tekijuddin Ebul-Abbas Ahmed b. Abdusselam b. Tejmijje en-Numejri ed-Dimeški (661 h.g. – 728 h.g.), rhm, bio je jedan od velikih imama ovoga Ummeta. Zasluge, zbog kojih je njegovo ime u historiji Islama zapisano zlatnim slovima, brojne su, bilo da je riječ o njegovim zaslugama u širenju znanja, podučavanju muslimana Kur’anu i Sunnetu, upozoravanju od novotara i novotarija, naređivanju dobra i odvraćanju od zla, borbi na Allahovom putu, jezikom, perom a i svojim tijelom u odbrani muslimana od tatara, krstaša, rafidija, nusajrija idr.
Vrijednost šejhul-islama Ibn Tejmijje, rhm, vidljiva je kroz odnos uleme spram njega, naročito kada je riječ o onima koji su imali priliku da uče pred njim, bili njegovi suvremenici, pa čak i odnos onih koji se nisu slagali sa njim u mnogim pitanjima, koja su u to vrijeme bila krupna, zbog kojih je šejhul-islam više puta završio, nepravedno, u zatvoru.
Spomenućemo neke od tih učenjaka i njihov stav o šejhul-islamu Ibn Tejmijji, rhm:
1) Najbliži učenik i prijatelj mu je bio Imam Muhammed b. Ebi Bekr Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rhm, još jedan od imama muslimana. Važno napomenuti da je po vlastitom priznanju Ibnul-Kajjima, rhm, Ibn Tejmijje bio, nakon Allaha subhanehu ve teala, sebeb da se povrati od nekih pogrešnih ubjeđenja po pitanju Allahovih svojstava i drugih pitanja koja je Imam Ibnul-Kajjim zastupao pod uticajem tada raširenog ešarijskog pravca i sufizma, kao što je to u svojim djelima Ibnul-Kajjim i spomenuo. Pogledaj npr. djelo En-Nunija, 2/68-74, štampa Mektebul-islami, Damask, 1382 h.g.; te djela Miftahu daris-seade, str. 153; i Medaridžus-salikin, 3/389. On je, rhm, za Šejhul-islama rekao: „On je šejhul-islam, pojašnjavač Istine, pomagač vjere, daija-pozivač ka Allahu i Njegovom poslaniku, mudžahid na Allahovom putu, kojim je Allah oživio sunnet koji je bio zapostavljen, i bio je svjetlo kojim je Allah obasjao u mraku noći šubhi-sumnji…“ (Er-Reddul vafir, str. 122-123; Eš-Šehadetuz-zekijje, 34; ko god bude čitao djela Imama Ibnul-Kajjima vidjećemo da često se referira na šejhul-islama);
2) Imam Ez-Zehebi, rhm, još jedan njegov učenik kaže: „Ibu Tejmijje: šejh, imam, alim, mufessir, fekih, mudžtehid, hafiz, muhaddis, šejhul-islam, rijetkost svoga vremena, autor djela vrijednih divljenja.“ (Zejlu tarihil-islam, str. 267);
3) Imam El-Mizzi, rhm, jedan od njegovih suvremenika ali i njegovih učenika: „Nisam vidio osobu sličnu njemu, niti je on vidio sebi sličnog. A nisam nikoga vidio da je bio bolji u poznavanju i sljeđenju Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od njega.“ (El-Ukudud-durijje, str. 9);
4) Imam Ibn Dekik El-I’id, rhm, njegov suvremenik i može se reći njegov neistomišljenik, kaže: “Kada sam se susreo sa Ibn Tejmijjom, vidio sam čovjeka između čijih su očiju bile sve nauke. Uzimao je od njih ono što mu je trebalo a ostavljao je ono što je htio.“ (Er-reddul-vafir, str. 111);
5) Ibn Abdul Hadi, rhm, kaže: “Hafiz Fethuddin Ebul-Feth b. Sejjidin-Nas el-Je’amuri, opisujući Šejhul-islama, kaže: ”Ako progovori o tefsiru on nosi njegovu zastavu. Ako iznese fetvu u fikhu on spozna njegov cilj. Ako govori o hadisu on je od njegovih nosilaca i prenosilaca. Ako govori o sektama i vjerama biva viđen kao da ne postoji niko od te sekte ko je poznaje bolje od njega niti zna njene biti. U svakoj umjetnosti se ističe nad ostalim njenim učenjacima. Oko nije vidjelo njemu sličnu osobu…“ (El-Ukud-durije, str. 5);
6) Imam Muhammed b. el-Hariri, rhm, suvremenik, hanefijski kadija je rekao: „U zadnjih tristo godina ljudi mu nisu vidjeli sličnoga“ (Nihajetul-ireb fi fununil-edeb, str.180);
7) Rekao je Imam Ebul-Me’ali Ez-Zemlekani, rhm, koji je bio njegov suvremenik i jedno vrijeme i protivnik: „Kad bi bio pitan o nekoj nauci, pomislio bi onaj koga sluša i gleda da nezna ništa osim te nauke (zbog dubine sa kojom je poznavao pojedinačne nauke)“ (Er-Reddul-vafir, str. 107; El-Ukudud-durijje, str. 9-10).
8) Imam Hafiz Ibn Hadžer, rhm, ga opisuje ovim riječima: „Poznatost imameta šejha Tekijuddina je poznatija od sunca, i nadimak šejhul-islam za njega, za njegova života, ostao je do danas na jezicima pametnih, i to se neće promjeniti ni u budućnosti. To ne negira osim, onaj koji ne poznaje njegovu veličinu, ili ne želi biti pravedan,…on je bez sumnje šejhul-islam“ (Ed-Durerul-kamine, 1/166).
Ovo je samo izvod iz govora uleme o Šejhul-islamu, a pobrajanje svih koji su mu potvrdili imamet, učenost i pravovjernost je gotovo pa nemoguće. Naravno, to ne znači da nije bilo uleme, mada su takvi rijetki, koja je imala negativno mišljenje o njemu, što ima svoje uzroke, a ko se želi povesti za onima koji su imali negativan stav neka pogleda na stotine imama koji su se pozitivno o njemu izrazili, da su to bili nezaobilazni imami ummeta, i šta to govori o njima ako su mudžesima, velikog novotara isl., pa čak i otpadnika od vjere, kako ga neki predstavljaju, smatrali imamom, šejhul-islamom, i kako to da su na ovom stavu da je šejhul-islam bili stotine imama kroz stoljeća, od njegovog vremena pa do danas, i to pripadnici različitih mezheba, iz različitih podneblja.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je svoj život posvetio pozivanju u vraćanje Kur’anu i Sunnetu, po shvaćanju selefa umeta, prije svih ashaba, zatima tabi’ina, tabi’ tabi’ina, priznatih imama selefa, slijeđenje njihovog puta u shvatanju vjere i podređivanja svoga shvaćanja Kur’ana i Sunneta njihovom shvaćanju, zato što su oni bili najboljeg poznavanja i shvaćanja i zato što su im Kur’an i Sunnet posvjedočili ispravnost i pravovjernost.
Zbog toga je napisao mnoga djela, koja pozivaju slijeđenju selefus-saliha i pobijaju pravce i puteve koji se suprostavljaju slijeđenju selefa ili zagovaraju put suprotan njihovom putu.
Najvažnija djela koja je napisao kao odgovor novotarima su:
a) Kao odgovor džehmijama, na njihove šubhe i zablude, napisao je: „Bejanu telbisil-džehmijje fi te’sisi bida’ihim-kelamijje“;
b) Kao dogovor na šubhe i zablude mu’atezila: „El-akidetit-tedmurijje“ i u drugim djelima;
c) Kao odgovor na zablude i šubhe sekti eš’arija je napisao dosta djela, koja je u njegovom vremenu, kao i danas bila aktivna u mješanju istine sa zabludama i iskrivljavanju vjerovanja koje je preneseno od imama ummeta, zbog nekih je bio zatvaran, nepravedno, po nekoliko godina, neka je napisao iz zatvora, neodustajući pod pritiskom od istine. Od tih djela, najvažnija su: „Der’u te’arudil-akli ven-nakli“, „Et-tis’inijje“, „Šerhul-akidetil-asfehanijje“, „El-fetval-hamevijetil-kubra’“, „Kitabun-nubuvvat“, „El-kaidetil-murakešijje“. Kao odgovor eš’arijama ali i još nekim zabludjelim pravcima napisao je djela: „Bejanu telbisil-džehmijje fi te’sisi bida’ihim-kelamijje“, „El-Iman“, „El-Istikame“, „Šerhul-hadisin-nuzul“ i mnoga, mnoga druga djela.
d) Maturidijama je odgovorio i kroz već spomenuta djela, ali i poslanicu „El-Maturidijje“ koja nažalost nije došla do nas, i ubraja se u izgubljena djela.
e) Filozofima i srodnim pozivačima na put grčkih i inih vođa kufra i ilhada, napisao je: „Kitabus-safedijje“, „Er-Reddu alel-mentikin“, „Nakdul-mentik“; kao i kroz djela „Der’u te’arudil-akli ven-nakli“, „Bugjetul-murtad fi reddi ala ehli-mutefelsefeti vel-ilhad“- poznata i kao „Es-Sebi’nijje“;
f) Rafidijama i srodnim šiitskim sektama je odgovorio kroz djelo: „Minhadžus-sunnetin-nebevijje fi nakdi kelamiš-ši’atil-kaderijje“;
g) Mudžesimima je odgovorio također kroz djelo: „Minhadžus-sunnetin-nebevijje fi nakdi kelamiš-ši’atil-kaderijje“;
h) Haridžijama je odgovarao kroz mnoga djela, najvažnija su: „Minhadžus-sunnetin-nebevijje fi nakdi kelamiš-ši’atil-kaderijje“, „El-Iman“, „El-Imanul-evsat“- ili komentar Džibrilovog hadisa.
i) Sufijama i sljedbenicima tesavvufa je odgovorao u mnogim djelima, nekim od sufijskih sekti je posvetio posebna djela, poput itihadija i zagovornika vahdetul-vudžuda (panteizma), napisao je: „Er-Reddu ala ehli-vihdetil-vudžud“ i djelu „Bugjetul-murtad fi reddi ala ehli-mutefelsefeti vel-ilhad“, onima koji su pretjerali po pitanju evlija napisao je: „El-Furkan bejne evlija’ir-rahman ve evlija’iš-šejtan“; „Kitabul-istikame“ je odgovor na „Risaletul-kušejrijje“; kuburdžijama i onima koji su pretjerali po pitanju kabura i turbeta, napisao je: „Dževabu bahir fi zuvvaril-mekabir“, „El-Istigase fi reddi alel-bekri“, „Er-Reddu alel-ehnai“, „Er-Reddu alel-šazili“, „Kaidel-azime“; u 11 tomu medžmu’ul-fetava sabrane su njegove fetve i poslanice o tesavvufu i mnoga druga djela.
j) Jevrejima i kršćanima je posvetio djelo: „Dževabus-sahih limen bedele dinel-mesih“.
Na kraju treba spomenuti i djelo „El-Furkan bejnel-hakki vel-butlan“, koje je napisao pred kraj života i koje predstavlja sažetak svega što je napisao o sektama, i predstavlja potvrdu njegove metodologije u odgovoru sektama i pravcima. Metodologija šejhul-islama Ibn Tejmijje, rhm, ogleda se prije svega u pravednom odnosu prema neistomišljenicima, posmatrajući ih u njihovoj sveukupnosti, sa svim vrlinama i mahanama, pozitivnim i negativnim stranama, zatim u pojašnjavanju Istine, zasnovane na Kur’anu i sunnetu (ko iščita djela Ibn Tejmijje, začudiće se poznavanju, hifzu i preciznosti u dokazivanju Kur’anom i Sunnetom, posebno kad se zna da je većinu djela napisao iz pamćenja, na putu, u zatvoru isl.) i detaljno poznavanje i pamćenje govora i vjerovanja imama selefa, zatim detaljno poznavanje vjerovanja sekti i dokazivanje iz njihovih izvora, kao i jačina u dokazivanju i sa strane šerijata i sa strane razuma, pobijanje zabluda i šerijatskim i razumskim dokazima uz ukazivanje na konradiktornosti, koja je neminovna kod svih pravaca mimo Ehli-Sunneta.
(Vidi: „Mevkifu šejhul-islam Ibnu Tejmijje miner-rafida’“ od Šejha dr. Abdullaha b. Ibrahima eš-Šemsana, „Mevkifu Ibnu Tejmijje mines-sufijje“ od Šejha dr. Muhammeda b. Abdurrahmana el-Arifija, Allah ga izbavio iz zatvora, „El-Furkan bejnel-hakki vel-butlan“ od Ibn Tejmijje).
Definicija tesavvufa kod Šejhul-islama, rhm.
Da bi se shvatio odnos koji je Ibn Tejmijje, rhm, imao prema sufijama treba razumiti na koga je on mislio kad je govorio o sufijama. Tako ćemo vidjeti da u njegovom govoru, u kojem govori općenito o svima koji se pripisuju sufijama, da među njima onih koji pretiču druge u dobru, onih koji su umjereni, ali oni koji griješe pa se pokaju i oni koji se ne pokaju, a ima onih koji se njima pripisuju koji su nepravednici, nepokorni Allahu, subhanehu ve te’ala. (Medžmu’ul-fetava, 11/17-18)
Ovaj govor je pokazatelj pravednosti Ibn Tejmijje, rhm, za razliku od njegovih protivnika koji su ga nazivali pogrdnim nazivima, optuživali, potvarali za svašta, kao što je do današnjih dana praksa novotara prema sljedbenicima puta selefa, da ih nazivaju bukvalistima, neznalicama, da ne spominjemo teže izraze koji predstavljaju direktni ili indikretni tekfir. Zatim ukazuje da je šejhul-islam Ibn Tejmijje smatrao da se u sufije ubraju mnogi koji nemaju veze s njima, osim što su ih sufije uzele da veličaju zbog njihovog zuhda i pobožnosti, a oni nisu imali ništa sa sufijskim putem, činjenja novotarija i ostavljanja rada po vanjštini Kur’ana i Sunneta, oslanjajući se na snove, otkrovljenja i slične izvore iz kojih su crpili svoju vjeru, a o kojima Allah nikakav dokaz nije spustio, nego su vrlo često mnogi od velikih učenjaka i pobožnjaka koje su sebi pripisali bili poznati po radu upravo suprotno putu tesavvufa, jer su slijedili put selefa u radu po Kur’anu i Sunnetu, onako kako su to praktikovali ashabi, radijallahu anhum, i pobožnost zasnovanu na tome a ne novotarijama. I na kraju je nazivanje određenih osoba sufijama u govoru šejhul-islama predstavljao vid da’ve, poziva sufijama njegovog vakta a i poslije, ako želite da budete sufije, budite ali kao što su bili velikani Hasan el-Basri, Fudajl b. Ijjad, Ahmed b. Hanbel idr., rahimehumullah, koji su bili poznati po borbi protiv novotara i novotarija, odbrani puta selefa. Dakle, jasna poruka slijedite put ovakvih sufija, pa na kraju i oni koji kažu da je i Ibn Tejmijje bio sufija; pa spominju da je ukopan u mezarje sufija, kao da to ukazuje da je bio sufija, iako to mezarje u osnovi je bilo mezarje muslimana, jer i sufije su u osnovi muslimani, i nisu svi koji su bili ukopavani u to mezarje bili sufije, i ukopan je, rahimehullah, pored svoga brata Šerefuddina Abdullaha, a umro je šejhul-islam u zatvoru nakon što je zatvoren zbog svoje knjige El-Dževabul-bahir fi zuvvaril-mekabir, u kojoj je upravo govorio o pretjerivanju po pitanju kabura i mezara, i neosnovanosti i zabranjenosti putovanja radi posjete bilo kojeg kabura, pa makar se radilo o kaburu nekog od poslanika ili ashaba; i njima je poruka slijedite Ibn Tejmijju koji je se držao Kur’ana i Sunneta, onako kako su ih shvatili u prve tri generacije, vjerujući u Allahova svojstva, da su Njegova svojstva savršena i da mu ništa slično nije, da je iznad Arša, da se spušta na zemaljsko nebo u zadnjoj trećini noći, dakle sve što je došlo u Kur’anu i Sunnetu, bez poređenja i poništavanja značenja te’vilom, tumačenjima koja nisu prenesena od selefa, nego uzimajući ih onako kako svojom vanjštinom ukazuju, veličajući i obožovajući Allaha, a ne veličajući šejhove, kabure i turbeta, i izražavajući ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, slijedeći ga, praktikujući njegov sunnet, a ne slijedeći novotarije, i ostavljajući njegov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet, što u biti predstavlja praktični izraz nepokornosti i nepoštovanja prema Poslaniku.
Da je se Šejhul-islam doista ovako odnosio prema nazivu tesavvuf i sufije, ukazuju mnogi njegovi govori, od njih je i sljedeći govor: „Selef je nazivao ljude koji su bili poznati po pobožnosti i znanju, „El-Kurra’, i od njih su bili i učenjaci i pobožnjaci, nakon toga su ljudi uveli nove izraze sufije i fukara’.“ (El-Furkan, 34; El-Medžmu’ul-fetava, 11/195) Zatim, objašnjavajući izraz i porijeklo riječi sufija, je rekao: „Sva zahvala pripada Allahu, izraz sufija nije bio poznat u prve tri generacije, nego se pojavio u vremenu poslije prve tri generacije, prenosi se da su ga korisitli imami i šejhovi poput Imama Ahmeda b. Hanbela, Ebu Sulejmana Ed-Daranija, spominje se i od Imama Sufjana, a neki spominju i od Hasena el-Basrija… “ da bi na kraju spomenu da su se sufije pojavile u gradu Basri u kojoj je bilo dosta pobožnjaka koji su često pretjerivali u zuhdu, ibadetu, strahu i tome slično. (El-Medžmu’ul-fetava, 11/5-7, 16; 10/369) Kao što vidimo iz ovog govora Ibn Tejmijje, rhm, sufije su se pojavile u Basri, na drugom mjestu spominje da je to bilo u vrijeme tabi’ tabiina, nakon pada Emevijskog hilafeta 132 h.g. i uspostave Abasijskog hilafeta, rekao je: „…Postavljani su valije koji su bili od nearapa, arapi su počeli gubiti uticaj. Prevedene su mnoge knjige sa perzijskog, indijskog i latinskog jezika…pa su se pojavile tri stvari er-re’j, el-kelam i et-tesavvuf“; (El-Medžmu’ul-fetava, 10/354-361). U tom periodu, dakle u drugoj polovini drugog i početkom trećeg hidžretskog stoljeća pojavila se prva upotreba izraza “sufija” i prve sufije koji su bili poznati po pretjerivanju u ibadetu, zuhdu, strahu i tome slično, opisujući ih Šejhul-islam, rhm, je rekao: „…Ove pojave, koje se ogledaju u dodatnom posvećenosti ibadetu i halovima, pojavile su se u Basri, zbog jačine strahopoštovanja, i ono što se prenosi o strahu od Utbe el-Gulama, Ata’ es-Sulemija i njima sličnih je velika stvar. I zasigurno da je njihov hal-stanje potpunije i bolje od onoga koji nema prisebi strahopoštovanja od Allaha, ali ko se bude bojao Allaha umjerenim strahom, koji ga podstiče da radi ono što Allah voli, i da se kloni onoga što Allah mrzi, bez ovog dodatnog ibadeta na propisani, njihovo stanje je potpunije i bolje od stanja ovih (tj. sufija, op.pr), jer je to bilo stanje ashaba, radijallahu anhum.“ (El-Medžmu’ul-fetava, 11/6-7, 13)
Na kraju, Šejhul-islam navodi da su se sufije poslije toga podvojile i podijelile u više skupina (El-Medžmu’ul-fetava, 11/19-20), čime ukazuje na temeljnu činjenicu, a to je da su sufije kao i sve sekte prošli kroz više faza, i na to je Šejhul-islam u govoru o svakoj sekti ponaosob: rafidije, eša’rije, sufije, haridžije, džehmije, sve ove sekte su evoluirale, od manje i blaže novotarije ka većoj i opasnijoj novotariji, prilagođavajući se potrebama vremena i prostora da bi zadržale uticaj i nastavile se širiti. Pa, vidjećemo naprimjer, da današnje haridžije ne tekfire za poznate velike grijehe, poput bluda, krađe i slično, kao što su to radile prve haridžije, nego tekfire za djela koja su manje jasna, ali i dalje spadaju u velike grijehe poput nepokornosti vladaru i vođi neke skupine, dakle suština je ista, da požuruju u tekfiru i dozvoljavaju proljevanje krvi muslimana. Iz ovoga postaje jasno zašto je Šejhul-islam branio neke pojedinačne sufije, jer su bili od ovih prvih, ili suštinski nisu ni bili sufije, ili se koristio općenitim govorom o sufijama ciljajući na njih. Poznato je šerijatsko pravilo da je poenta i suština u značenjima i stvarnom stanju a ne u nazivima i imenima, tako da ćemo kroz spominjanje Ibn Tejmijjinog, rhm, odnosa i stava prema suštinskim pitanjima i ubjeđenjima na kojima su današnje sufije, najbolje shvatiti stav Ibn Tejmijje o današnjim sufijama i kolko su oni daleko od prvih sufija, a posebno od puta selefus-saliha.
Stav Ibnu Tejmijje, rhm, o pretjerivanju u veličanju sufijskih šejhova i pripisivanje njima božanskih svojstava i sposobnosti.
Rekao je Ibnu Tejmijje, rhm: „Također, pretjerivanje u u pogledu nekih šejhova, bilo da se radi o šejhu Adiju, ili Junus el-Kutiju, ili El-Halladžu…idr., čak šta više pretjerivanje u veličanju Alije b. Ebi Taliba, radijallahu anhu, pa i pretjerivanje u pogledu Mesiha Isaa, alejhis-selam, i svih onih bilo živih ili mrtvih dobrih ljudi, poput Alije, radijallahu anhu, Adija, i njima sličnih, ili onih za koje vjeruju da su dobri ljudi, poput Halladža, ili vladara koji je bio u Egiptu (Hakim bi emrillah, op.pr), ili Junusa i njemu sličnih, vjerujući i pripisujući neke vrste božanskih prava, kao što je vjerovanje: sva opskrba mi dolazi od šejha kako on hoće, ili kad prinese žrtvu kaže: u ime tog sejjida, ili ga obožava čineći mu sedždu, ili upućujući mu dovu pored Allaha, subhanehu ve te’ala…svi ovi i slični govori i djela, koja su specifične karakterisitke božanstvenosti, rububijeta Allaha, subhanehu ve te’ala, jedinog, sve je ovo širk i zabluda…“ (El-Medžmu’ul-fetava, 3/395-400)
Da je ovo rašireno među sufijskim masama, bilo da ide do ove granice da se otvoreno obožavaju mimo Allaha, ili da ih se uzima za posrednike i čini šefa’at preko njih, ili samo da je na tome putu kroz činjenje tevessula preko njih i pretjerano se veličaju, a svako je ovo pitanje šejhul-islam u svojim djelima obradio i suprastavio mu se, jer su svi putevi koji vode širku zabranjeni kao i sami širk, šejhul-islam je opisao riječima: „..neki muridi smatraju i vjeruju da je njegov šejh najpotpuniji na zemlji, i da njegov tarikat najbolji tarikat, a to oboje je zastranjivanje.“ (El-Medžmu’ul-fetava, 14/433)
I rekao je: „Među njima su oni koji se zaklinju Allahom lažno, a kad se kune svojim šejhom i imamom nesmije slagati, pa time iskazuju da im je u srcu šejh svetiji od Allaha.“ (El-Istigase, 2/586) Također je pobio sufijska vjerovanja o gavsu, evtadima, ebdalima, ektabima, kojima su pripisali rububijet, da imaju udjela u Allahovoj moći, u upravljanju svemirom, da znaju gajb i mnoge druge zablude, (…) Doista, samo Allahu pripada istinsko obožavanje, i samo se njemu usmjerava svaki oblik ibadeta a sve ostalo su lažna božanstva. (El-Medžmu’ul-fetava, 11/433-444)
Stav šejhul-islama Ibn Tejmijje, rhm, o obožavanju kabura i turbeta.
Rekao je, rhm: „Među njima ima onih za koje je kabur njihovog šejha svetiji od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura, a ima onih koji smatraju da je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, kabur ipak svetiji, ali se ta svetost kod njih ogleda da onima koji su u tim kaburima upućuju ibadete i obožavanju ih da bi ih oni što više približili Allahu, dželle še’nuh, ne veliča Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa aspekta da je on Allahov Poslanik, koji je obavezao sva svoja stvorenja da ga slijede i pokoravaju mu se, i slijede njegov put, i rade po onome sa čim je došao.“ (Er-Reddu alel-ehnai, 32-33 str.) i ovome slični govori u kojima se suprostavlja odstupanu od Kur’ana i Sunneta i puta selefa.
Stav Ibn Tejmijje, rhm, o Imamu Gazaliju i njegovom djelu Ihja’u ulumid-din.
Upitan je o djelu Ihjau ulumid-din, pa je odgovorio: „Što se tiče knjige El-Ihja’ u njoj ima govora o upropaštavajućim grijesima, poput oholosti, samoobmane, uobraženosti, pretvaranja, zavisti i tome slično, većina je prenešeno iz govora Harisa el-Muhasibija u djelu Er-Ri’aje, i taj govor sadrži ono što je prihavaćeno i ono što je odbačeno, i ono oko čega ima razilaženja. U El-Ihja’u ima dosta korisnih govora, ali ima i govora koji zavređuje osudu. Kada govori o sufijskim spoznajama zauzeo je poziciju onoga koji neprijatelja muslimana presvuče u odjeću muslimana. Ovo što je navodio imami su zamjerili Ebu Hamidu (Gazaliju), i govorili su za njega: ‘Razbolio ga je Eš-Šifa’‘ tj. djelo Ibni Sine Šifa’ (arp. Lijek op.pr) iz filozofije. U El-Ihja’u ima dosta slabih hadisa i predaja, čak i apokrifnih, izmišljenih hadisa. Kao i sufijskih pogrešnih ubjeđenja i pretjerivanja, ali i pored toga ima govora sufijskih šejhova sljedbenika istine o djelima srca koja su u skladu sa Kur’anom i Sunnetom, ali i drugih ibadeta i adaba koji su u skladu sa Kur’anom i Sunnetom.“ (El-Medžmu’ul-fetava, 10/551-552)
Govor šejhul-islama Ibn Tejmijje, rhm, o Imamu Abdulkadiru el-Džejlaniju, rhm.
Šejhov govor o El-Džejlaniju ukazuje da ga je smatrao sljedbenikom puta ehlis-Sunneta i ubjeđenja imama selefa i od onih koji se pripisuju sufizmu u pozitivnom smislu, tj. u zuhdu i odricanju od dunjaluka i bogobojaznosti. Spomenućemo neke govore koji to potvrđuju. Kaže Šejhul-islam, rhm, govoreći o vilajetu, evlijama i vjerovjesništvu: „…poznati sufijski šejhovi su od najčistijih i najdaljih ljudi od pravca onih koji pretjeruju po pitanju evlija (usmjeravanje ibadeta njima mimo Allaha, azze ve dželle, vjerovanje da znaju gajb isl. op.pr) i oni su od onih koji najviše upozoravaju na taj pravac i njegove sljedbenike. I njihovi šejhovi poznati po hajru imaju govore kojima potvrđuju Allahova svojstva, i kritikuju džehmijje i hululije, a ovo nije mjesto da sve to detaljno predstavimo, čak šta više rečeno je šejhu Abdulkadiru el-Džejlaniju, kaddesellahu ruhahu: ‘Da li je evlija kod Allaha onaj koji je na drugom vjerovanju od onoga na kojem je bio Ahmed b. Hanbel.?’, pa je odgovorio: ‘Nije bio, niti će biti!’“ (Ed-Deru’ te’arudil-akli ven-nakli, 5/4). Također je o Imamu Abdulkadiru, rhm, rekao, spominjući njegov stav o kaderu: „On je, radijallahu anhu, isticao važnost naredbi i zabrana (u vjeri) i oporučivao da se izvršavaju, i zabranjivao da se dokazuje kaderom (u ostavljanju činjenja onog što je naređeno i klonjenja od zabranjenog dokazujući da je već određeno ko će u Džennet a ko u Vatru )“. I slični govori kojim je odgovarao sufijama u onim pitanjima u kojima su pretjerali poput vilajeta, fena’a itd.
Ovo su samo neki primjeri dubine poznavanja Ibn Tejmijje, rhm, govora sufija, njihovih autoriteta, njihovih djela, i pravednog odnosa prema njima kao i prema svim drugim skupinama koje je kritikovo da bi ukazao na njihovo odstupanje od Kur’ana, Sunneta i puta selefa, nebili se vratili pravom putu, uzeli pouku i shvatili suštinsko pianje, da se vjera uzima iz Kur’ana i Sunneta, te da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sve potrebno pojasnio, da je njegovim poslanstvom vjera upotpunjena i savršena, i da su sve nedoumice riješile prve generacije i uspostavili pravila po kojima treba raditi, jer su oni, dakle selef, najpredaniji, najučeniji i najboljeg razumjevanja a ne kao što su sljedbenici učenja Fahra er-Razija i sličnih njemu došli sa tezom da je selef najpredaniji a da je isinsko znanje kod halefa, dakle, njihovih generacija koji su po njima najučevniji, najmudriji, i najboljeg razumijevanja. Poenta ovakvih tekstova, poput teksta hfz. Edina Dedića o stavu Ibnu Tejmijje o tesavvufu i sufijama, u kojima se vade iz koneteksta njegovi govori kao što smo to utvrdili, je iskriviti sliku o Ibn Tejmijji i njegovom razobličavanju zabluda, da bi se posijalo sjeme sumnje, iz kojeg bi nikla neka nova zabluda ili odbranila stara, čemu se neki lažno nadaju. Zašto Dedić i njegovi istomišljenici ne navode Ibn Tejmijjine, rhm, citate u kojima oštro osuđuje sve novotarije kojima su oni iskušani i u koje su upali, poput sufijskih novotarskih zikrova, poput sufijskih tarikata, neutemeljene posjete mezarima i kaburovima, traženja šefa’ata od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugih tzv. “evlija”, podizanju građevina nad kaburovima (turbetima), miješanju između muškaraca i žena, izmišljenim namazima poput salatur-regaiba i sl.? Ako im je zaista stalo do Ibn Tejmijjinih stavova, koji su naravno zasnovani na jasnim izvorima, neka ih prenesu svojim sljedbenicima, koje vješto drže u neznanju. U ostalom, ubijediti nekoga da Ibn Tejmijje nije bio sufija ili naklonjen sufijama, nije ništa lakše nego ubijediti ga da sunce i mjesec postoje. I jedno i drugo je i više nego suvišno.
Svaku novu stvar vraćati na vagu Kur’ana i Sunneta, i praksu selefa i kroz tu prizmu stvari posmatrati, jer to je jedino mjerilo ispravnosti i uspjeha, zato što je to Allah – iznad sedam nebesa – garntovao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim sshabima kao generaciji i onim koji slijede njihov put i na tome se slože, oni će uspjeti i na dunjaluku i na ahiretu.
Kaže Uzvišeni: „A onoga ko se suprostavi Poslaniku, nakon što mu jasno bude pokazan Pravi put, i slijedi put koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini što je naumio, i bacit ćemo ga u Džehennem, a loše je to konačno odredište!“ (En-Nisa’, 114)
Hvaljen neka je Allāh, Gospodar svih svjetova, Jedan i Jedini, a salāvat i selām neka su na najboljeg roba i posljednjeg poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe, bez izuzetka.
Šiizam je vjera koja se često dovodi u povezanost sa islāmom, iako se smatra posebnom vjerom, koja je izrazito daleko od dini-islāma. Međutim, cilj je da se ocrni islām i stvori
ružna slika o muslimānima, pa su upravo šiije, kvalitetan i namjenski proizvod u tu svrhu.
Naime, šiizam je pokret kojem se pripisuje svako ko daje prednost plemenitom ashabu Aliji b. Ebi Tālibu, radijallāhu anhu, u redoslijedu hilafeta nad Ebū Bekrom, Omerom i Osmānom, radijallāhu anhum, i smatra da vjernici iz ehlul-bējta jedini imaju pravo na hilāfet, te se odriču svih drugih halifa i smatraju njihovu vladavinu lažnom i ništavnom. Po njihovom vjerovanju izrazita većina ahāba, radijallāhu anhum, se odmetnula od islāma nakon smrti Resūlullāha, sallallāhu alejhi ve sellem.
Šiije su, pored navedenog, poznate po mnogim idejama i ubjeđenjima karakterističnim za predislāmske vatropoklonike, kao obožavanje pojedinih idola i svetaca, te pripisivanjem božanstvenih osobina, koje su svojstvene samo Allāhu, nekom drugom mimo Njemu, dželle šanuh, poput njihovih imāma, velikana, predvodnika i sl. (Vidi: Mevsū’atul-firekil-muntesibeti lil-islām, 5/145)
Mi, kao muslimāni, pripadnici ehlis-Sunneta vel-Džemā’ata, jasno i glasno se ograđujemo od učenja šiija koji mrze, preziru i psuju ashābe Allāhovog Poslanika, sallallāhu alejhi ve sellem, te pretjeruju spram ehlul-bējta uzdižući ih na stepen iznad onoga kojeg im je Allah, azze ve dželle, dodijelio. Istovjetno se ograđujemo i od pravca nasibija koji vrijeđaju ehlul-bējt kako riječima tako i djelima.
Ovdje nećemo govoriti o šiitskoj dogmi, te pojašnjavati do koje mjere su zalutali s pravog puta, o tome se mnogo govorilo i govorit će se inšallāhu te’āla, nego je cilj pojasniti kakav su status imale šiije u ummetu kao zabludjela sekta, u danima kada su se muslimani čvrsto držali vjere i ponosili islāmom. U tu svrhu, navest ćemo nekoliko primjera, a pametnom je i išaret dovoljan.
Naime, bilježi Hāfiz Ebul-Kāsim el-Lālekāi, rhm, u poznatom akaidskom djelu Šerhu usūli ‘iatikād (8/1544-1545) lancem prenosilaca do Imāma Muhammeda b. Jūsufa el-Firijābija, rhm, da je bio upitan: “Šta kažeš o Ebū Bekru i Omeru?” – “Prednost im je ukazao Allāhov Poslanik, sallallāhu alejih ve sellem”, reče Imām El-Firijābi, zatim doda: “Pričao mi je čovjek od Kurejšija da je jedan od halifa (vladar islāmske države u tom vremenu) priveo dvojicu šiija (rafidija) i zaprijetio im: ‘Tako mi Allāha, ako mi ne kažete šta vas je navelo da omalovažavate Ebū Bekra i Omera, pogubit ću vas!’, pa su odbili da ga obavijeste. Tada je izveo jednog od njih dvojice, pa ga je udario sabljom po vratu. Zatim se okrenuo prema drugom i rekao: ‘Tako mi Allāha, ako me ne obavjestiš, ideš odmah za svojim prijateljem!’ Šiija mu reče: ‘Jel’ obećaješ da mi nećeš ništa uraditi ako ti kažem ono što tražiš!?’ – ‘Da!’, reče mu halifa. ‘Nama je cilj da omalovažimo Vjerovjesnika, ali smo svjesni da nas ljudi neće u tome slijediti, radi toga smo se usmjerili na ova dva čovjeka, pa su nas ljudi u tome počeli slijediti’, reče mu šiija.” Imām El-Firijābi, rhm, nakon toga reče: “Ne vidim da su šiije (rafidije) i džehmije ništa drugo do heretici!”
Imām Muhammed b. Jūsuf el-Firijābi, rhm, na ahiret je preselio 212. hidžretske godine, a ovaj poučni događaj dovoljno govori o šiijama.
Zatim, navodi Hāfiz Imāduddin Ibn Kesir ed-Dimeški, rhm, u svom poznatom djelu El-Bidāje ven-Nihāje (14/310) zanimljiv događaj koji unosi radost i ponos u vjernička srca, a tugu, srdžbu i brigu u srca šiija (rafidija) i svih licemjera.
Djelo El-Bidāje ven-Nihāje je jedno kapitalno historijsko djelo koje tretira cjelokupni historijat čovječanstva, od stvaranja Ādema, alejhis-selām, pa do 8. hidžretsog stoljeća (u kojem je na ahiret preselio autor), a okončava se detaljnim presjekom dešavanja prije Sudnjeg dana, te ulaskom vjernika u Džennet i nevjernika u Džehennem. Radi toga je i nazvato El-Bidāje ven-Nihāje / Početak i kraj.
Naime, Hāfiz Ibn Kesir, rhm, navodi da je 766. hidžretske godine, i to 17. četvrtka po redu, početkom dana u Emevijskoj džamiji u Damasku, čovjek pod imenom Mahmūd b. Ibrāhim eš-Širāzi ustao da napada i vrijeđa Ebū Bekra i Omera, radijallāhu anhuma, te da ih javno proklinje. Nakon toga je odveden kod glavnog kadije, inače malikijskog mezheba, Džemāluddina el-Meslatija, koji ga je pozvao da se pokaje od svojih postupaka. Neposredno nakon toga odveden je da se kazni udarcima bičem, kao vid vaspitne mjere. Nakon prvog udarca uzviknu je: “Lā ilāhe illellāh / Nema boga mimo Allāha a Alija je Allāhov evlija!” Kada je zadobio drugi udarac, uzviknuo je: “Neka je Allāhovo proklestvo na Ebū Bekra i Omera!”. Narod koji je bio prisutan, kada je to čuo, nasrnuo je na njega da ga udara, te su mu nanijeli ozbiljne povrede, gotov da je umro na mjestu. Kadija je pokušavao da ih zaustavi, ali nije mogao, a ovaj šiija je uporno psovao i proklinjao ashābe i govorio: “Oni su bili u zabludi!” Kada je to rekao, odveden je odmah kod zamjenika sultāna, a svjedoci su posvjedočili da je rekao za sve ashābe da su bili u zabludi, nakon čega je kadija presudio da je obaveza da mu se prolije krv (tj. da se nad njim sprovede šerijatska kazna od strane vladara). Uzeli su ga i odveli van grada, nakon čega su ga pogubili udarcem sabljom po vratu, a običan narod – iz neznanja da je zabranjeno – zapalio je njegovo tijelo vatrom.
Spomenuti čovjek, prije toga bio je učenik u medresi Ebū Omera el-Hanbelija, pa je javno ispoljio svoj šiizam, što je navelo Ebū Omera, rhm, da ga stavi u zatvor 40 dana, ali, ni to mu nije koristilo. Neprestajno je iznosio u javnosti svoje vjerovanje, gdje god da dođe, sve do ovog dana kada je ustao u Emevijskoj džamiji i zaslužio ono što je zaslužio – Allāh mu lice ružnim učinio.
Dalje, Hāfiz Muhammed b. Tāhir el-Makdisi, rhm, poznati učenjak i imām koji je preselio na ahiret 507. hidžretske godine, navodi jedan zanimljiv događaj pa kaže: “Čuo sam Abdul-Mu’mina b. Abdus-Sameda ez-Zāhida u gradu Tenes (Alžir) kako kaže: ‘Kod nas u Tenesu bio je jedan čovjek, šiija (rafidija). Na putu ka njegovoj kući boravio je pas kraj kojeg su inače prolazili ljudi, i stariji i mlađi, ali nikoga ne bi dirao i uznemiravao, osim kada bi prolazio ovaj šiija – odmah bi mu trgao odjeću i ujedao ga. Tako se dešavalo sve dok se to nije učestilo i taj čovjek postao poznat po tome. Tada se požalio namjesniku sultāna, koji je tajno bio istog mezheba (šiija), pa je on naredio da se istuče pas i otjera iz te mahale.
Nakon određenog vremena, pas je ugledao ovog šiiju kako sjedi ispred jednog dućana na pijaci. Tada se pope na krov dućana i pomokri se tačno na šiiju. Nakon toga, čovjek je, sav izbezumljen, napustio Tenes.’ Šejh Abdul-Mu’min kada mi je ispričao ovaj događaj, u prisustvu je bila skupina ljudi iz te mahale, svi su znali za taj slučaj i tu osobu, a priča je bila svima poznata u gradu Tenes.” (Vidi: El-Mensūr minel-hikājat ves-suālāt, str. 41)
Sličnih primjera u historiji islāma je zaista mnogo.
Od Mālika Ebū Hišāma prenosi se da je rekao: “Jednom prilikom hodao sam sa Mis’arom b. Kidāmom pa ga je sreo jedan šiija (rafidija). Taj šiija mu je nešto rekao, sada se ne sjećam šta, a Mis’ar uzviknu: ‘Bježi od mene, ti si doista šejtan!’” (El-Lālekāi, Šerhu usūli ‘iatikād, 8/1544)
Hasan b. Amr prenosi od Talhe b. Musarrifa, rhm, da mu je rekao: “Da nisam pod abdestom, sad’ bi ti spomenuo neke stvari koje govore šiije!” (Isti izvor, 7/1345)
Mis’ar b. Kidām, rhm, preselio je na ahiret 153. ili 155. a Talha b. Musarrif 112. hidžretske godine. Ova dva primjera najbolje nam pokazuju kako su se prve generacije ophodile prema šiijama.
Šejhul-islām Ebul-Abbās Ibn Tejmijje el-Harrāni (umro 728 h. god.), rhm, je rekao: “Većina heretika se krije iza šiija (rafidija) i javno se pokazalo kako ih Allāh unakazi. Vjerodostojno je preneseno kako im se lica pretvore u lica majmuna, dok su živi, a i poslije smrti. Učenjaci su zabilježili takve događaje u svojim djelima.” (Es-Sārimul-meslūl, str. 587)
Međutim, i pored navedenih primjera, mi opet iz dubine srca pozivamo sve šiije da razmisle o svom vjerovanju, da se pokaju iskreno Allāhu, da se vrate izvornom islāmu, da samo Allāhu čine ibādet, da vole sve ashābe, radijallāhu anhum, i supruge Allāhovog Poslanika, sallallāhu alejhi ve sellem, da se na bave lažima i da napokon postanu uzoran dio islāmskog ummeta.
Poznato je da šiije (i ekstremni sufijski tarikati) praktikuju posjećivanje kaburova svojih predvodnika i šejhova, veličajuci ih i čineći njima dovu, odlaze na te kaburove sa nijjetom hadždža i slično.Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: “ Oni koji su bili prije vas su uzimali kaburove za mjesto molitve. Zato nemojte od kaburova činiti mesdžide, jer vam ja to zabranjujem.” (Muslim)Kaže Ibn Abbas r.a.: ‘Razlika između Adema i Nuha je bila deset stoljeća. Narodi koji su živjeli u tom periodu, živjeli su u islamu. Zatim se, zbog veličanja i pridavanja svetosti kaburima dobrih ljudi, pojavio širk’.” (Medžmu’u-l-fetava,1/166)Kaže Ibnu-l-Kajjim, rahmetullahi te’ala alejhi: “Od najvećih šejtanovih spletki u koju se uplela većina ljudi i koje se spasio samo onaj koga je Uzvišeni Allah spasio te fitne, jeste fitna oko kaburova, čime šejtan stalno nadahnjuje svoje sljedbenike, sve dok se mrtvi, stanovnici tih kaburova ne uzmu za božanstva pored Uzvišenog Allaha. Obožavaju se njihovi kaburovi. Iznad njih se grade građevine. U tim građevinama se naslikaju njihove slike, slike božanstava. Zatim se na njihov lik grade statue, kipovi koji se poslije, pored Uzvišenog Allaha obožavaju.” (Igasetu-l-lehefan, 1/208)Musliman svoje obrede i namaz obavlja samo Allahu s.w.t., dok se mušrik moli nekom mimo Allaha, on obavlja obrede nekom drugom mimo Allaha; u dovama priziva stvorenja; od njih traži pomoć i pred njima se drži skrušeno kao što se to čini pred Stvoriteljem.Mušrici odlaze na hadždž kod kaburova kao što se obavlja hadždž kod Stvoriteljove kuće. To nazivaju obredima, o čemu pišu djela koja nazivaju “obredi hadždža svetišta”, kao što je Muhammed b. Nu’man (šiitski vođa u svome vremenu, poznatiji kao Mufid ibn Mualim). Neki od njih pridaju veću pažnju i vrijednost hadždžu stvorenjima nego Bejtullahu i govore: “Ovo je najveći hadždž, a hadždž kod Bejtullaha je mali hadždž.” (Šejhul Islam Ibn Tejmijje “Veličanstveno pravilo u razlikovanju između ibadeta slijedbenika Islama i imana i ibadeta idolopoklonika i licemjera” )Neki od njih se klanjaju kaburovima i od mrtvih traže ono što se traži samo od Allaha s.w.t. pa govore: “Oprosti mi i smiluj mi se”, “Žalim ti se zbog grijeha koje ti znaš”, “Žalim ti se za moje dugove i moje siromaštvo”, “Žalim ti se zbog suše i nedostatka kiše”, “Žalim ti se zbog neprijatelja”. Tako da se obraćaju mrtvom kao što se obraća Gospodaru svjetova, i žale im se za što se ne smije osim Allahu s.w.t., kao što kaže Jakub a.s.: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim.” (Jusuf, 86) Kada je Poslanik s.a.w.s. otišao u Taif, rekao je u dovi: “Allahu, Tebi se žalim od slabosti moje snage, i nedostatka moje moći i moje slabosti pred ljudima. Ti si Gospodar slabih i Ti si moj Gospodar.” (Taberani, Albani)Kaže Uzvišeni: “Ako ti Allah dadne kakvu nevolju – niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro -pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.” (Junus, 107)“A ti reci: “Mislite li vi, da li bi oni kojima se, pored Allaha klanjate mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini; ili, da li bi mogli zadržati milost Njegovu, ako On hoće da im je podari? Reci; “Meni je dovoljan Allah, u Njega se uzdaju oni koji se pouzdavaju.” (Ez-Zumer, 38)Vidimo dakle da je činjenje dove i traženje pomoći u onome što može ispuniti samo Svemogući Allah s.w.t. – širk i nevjerstvo, po riječima Allaha s.w.t., Poslanika s.a.w.s. i islamske uleme.
Zabranjeno razilaženje u pitanjima vjere, dijeli se na:1. razilaženje koje biva uzrokom nevjerstva2. razilaženje koje je zabluda i novotarija.Nevjerstvo čini strana koja se raziđe sa jasnim islamskim principom, osnovom, odstupi od jasnog šerijatskog teksta iz frakcionaških pobuda i neispravne metodologije koju su usvojili njeni utemeljitelji.Preciznije rečeno nevjerstvo čini:● Onaj ko osporava Allahovu jednoću (tewhid) i Allahovo isključivo i apsolutno pravo na obožavanje i naređivanje i zabranjivanje, propisivanje i sl;● Onaj ko osporava proživljenje (tijelom i dušom) na onome svijetu, nagradu koja je pripremljena vjernicima i kaznu koja je pripremljena nevjernicima i grješnicima;● Onaj ko kaže da su sve vjere ispravne;● Onaj ko osporava autentičnost Kur’ana, i kaže da je Kur’an manjkav, i da on posjeduje još djelova Kur’ana koji su pravovjerne halife skrile od očiju muslimana;● Onaj ko kaže da je preče slijediti učenjaka, evliju, predvodnika , nego Poslanika, sallallahu alejhi we sellem;● Onaj ko kaže da Šerijat ne odgovara zahtjevima današnjeg vremena;● Onaj ko kaže da je Džibril iznevjerio poslanicu koja mu je dodijeljena, te umjesto da objavu od Allaha prenese Aliji, on je dostavio Muhammedu s.a.w.s.● Onaj ko optuži Aišu, radiallahu anha, za nemoral, nakon što je Kur’an tu munafičku potvoru razotkrio i potvrdio Aišinu čistotu i čestitost;● Onaj ko tvrdi da je većina ashaba, radijallahu anhum, poslije Poslanikove, s.a.w.s. smrti, napustila islam i odstupila od Poslanikovog s.a.w.s. puta;● Onaj ko smatra da neka osoba, bez obzira na kojem stepenu i položaju bila, može izići iz okvira Allahovog Šerijata, i da nakon što dostigne određenu deredžu, prestaje biti šerijatskim obveznikom i sl.Možda će neko reći: Zar među muslimanima ili onima koji se deklarišu kao muslimani ima neko ko tvrdi gore spomenute stvari, i da li se takvo nešto uopšte može pripisati muslimanima ? Odgovor je, nažalost potvrdan. Postoje frakcije i skupine, koje se deklarišu kao muslimani, a propovijedaju spomenute stvari, i zabludjelim i nevjernicima smatraju one koji ne misle kao oni. Na čelu frakcija koje su objedinile najviše spomenutih stvari su rafidije. Tako su nazvani (refeda ar. odbaciti, odbiti) jer su odbili da daju prisegu Zejdu ibn Husejnu (bratu Zejnul Abidina). Naziv Rafidije je relevantniji za njih od naziva šia’/ šiije (Alijina skupina), kako oni sami sebe vole nazvati. Pozvali su Zejda u Kufu da mu daju bej’u, i da započnu pobunu protiv emevijskih halifa. Ali su mu postavili uslov da se mora odreći Ebu Bekra i Omera. Pa im je odgovorio: “Zar da se odreknem ashaba svoga djeda?” I tada su oni odbili da mu daju prisegu, i nazvani su rafidije (na arapskom odbiti, odbaciti). Mali broj koji mu je prišao nazvani su zejdijje, i oni priznaju hilafet Ebu Bekra i Omera, ali se odriču emevija. Međutim, iako su bliži ehlis- sunnetu od rafidija, oni nisu ehlis – sunnet, jer takođe imaju mnoge devijacije u svome vjerovanju.
Glavna obilježja šiitske (rafidijske) akide
Glavna obilježja vjerovanja šiija jesu:
● Tvrdnja da je Kur’an iskrivljen i neautentičan;
● Stavljanje Alije r.a. i njegovih potomaka ispred poslanika i meleka;
● Vrijeđanje, psovanje i optuživanje za otpadništvo i iskrivljivanje Kur’ana najboljih ljudi poslije Poslanika Muhammeda s.a.w.s. – Ebu Bekra r.a. i Omera r.a.;
● Pripisivanje Aliji r.a. i imamima atributa koje samo Allah s.w.t. posjeduje, poput poznavanja gajba (skrivenog).
Svako od ovih vjerovanja je zasebno nevjerstvo i otpadništvo, a šta tek reći za njihovo objedinjenje, i još mnogo toga što nismo naveli ? Žalosno je što, i pored svega toga, neki današnji učenjaci, svjesno ili nesvjesno, razilaženje sa rafidijama (šijama) smatraju razilaženjem u sporednim stvarima, u stvarima u kojima je dozvoljen idžtihad, i sl., i njihov mezheb, koji je pun otpadništva i nevjerstva, svrstavaju među priznate mezhebe velikana i Islamskog Ummeta: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda ibn Hanbela. Pozivaju jedinstvu sa njima, i stajanje u zajednički saff protiv zajedničkog neprijatelja. Kojeg li apsurda! Kako ćemo se ujediniti sa njima kada mi obožavamo Allaha, a oni svoje imame i vođe ? Ko ne vjeruje neka ode kod kabura njihovog velikog vođe Homeinija i neka vidi šta je njihov ibadet; neka odu u Kerbelu, Nedžef, ili u Medinu i vidi šta rade u mjesecima hadždža – najviše vremena provode moleći se kaburovima.
(tekst “Suprostavljanje Kur’anu i Sunnetu je zabluda i otpadništvo“ je objavljen u časopisu“Saff”, autor Semir Imamović, dipl. Isl.prav.)
Sufije su umjesto džamija (mesdžidi su kuće Allaha dž.š.) sebi napravili novotarske građevine Tekijje (Ar.- Zavija), te se odvojili od muslimana. Džamije su kuće vjernika i meleka, a tekijje su kuće Bid’ata. U njima se novotari okupljaju, pa tamo izvode svoje šejtanske ceremonije i obrede – zikre, pjevaju i muziciraju, probadaju se, plešu bez odjeće na sebi…Ljudi koji su prisustvovali skupovima u tekijjama ovako opisuju njihovu unutrašnjost i obrede u njima:„Na zidovima prostorije vise slike i muzički instrumenti. Zagušljivo je i puno duhanskog dima. Na istaknutom mjestu, udobno smješten i u poluležećem položaju je šejh, kome svi prisutni prilaze i ljube mu ruku u znak poštovanja. On je taj koji kasnije vodi zikr, koji se odvija u polumraku. Počinje polako, a zatim uz muziku biva sve glasniji i brži. Šejh i prisutni u tim trenucima izgledaju kao da su van sebe. Ispuštaju zvuke koji na momente podsjećaju na pseći lavež. Dolazi do (s)udaranja i nekontrolisanog ponašanja. Neki se smiju, a neki plaču.“Skupovima u tekijama ne smije prisustvovati sljedbenik Muhammeda s.a.v.s. U ovim građevinama se često nalaze kaburovi oko kojih sufije tavafe i kojima upućuju dove. Ta mjesta nemaju ništa sa Islamom, a dovoljan je dokaz da je prvu sufijsku tekijju izgradio kršćanski namjesnik u Ramali (Palestina). Čak su munafici u Medini napravili Džamiju sa kojom su htjeli da se bore protiv Šerijata, a Sufije prave građevine i nazivaju ih imenima o kojima Allah dž.š. nije dao nikakvu informaciju, a ni jedan od ranijih poslanika i Poslanik Muhammed s.a.v.s. niti ashabi nisu radili ništa slično: “A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli,… – sigurno će se zaklinjati: “Mi smo samo najbolje željeli” – a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci. Ti u njoj nemoj nikada molitvu obaviti!… Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju. – A Allah sve zna i mudar je.” (Tevba, 107)Vođe sufija udobno žive u tekijjama ne radeći ništa, iskorištavajuci svoje sljedbenike – džahile, koji im donose bogatstvo. Allah dž.š. je naredio da se grade Džamije (Mesdžidi), a svaka druga vrsta Bid’a građevine koja se lažno pripisuje Islamu je haram:” Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome ” (Al-Džinn, 18)” U džamijama koje se voljom Allaha podižu i u kojima se spominje Njegovo ime…” (An-Nur,36) Sufije se osamljuju u tekijjama pod izgovorom „činjenja ibadeta“ Allahu dž.š. Kršćani su takođe uveli monaštvo da bi se time približili Allahu dž.š. ali su se približili Iblisu, a Allah dž.š. kaže; ”…dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali – u želji da steknu zadovoljstvo Allaha…” (Al-Hadid, 27) Ukazujemo da se Poslanik s.a.v.s. i ashabi nisu sastajali da čine zikr zajedno na glas. Ijjad kaže da je rekao Tunejsi: ”Bili smo kod Malika ibn Enesa, a čovjek iz Nesibina reče: ”Kod nas ima ljudi za koje se kaže da su sufije. Puno jedu, zatim pjevaju a potom ustaju i plešu”. Malik ga upita: ”Da li su oni djeca ?”. „Nisu djeca“, odgovori. ”Jesu li te sufije ludaci ?“ „Oni imaju razum.“ ”Nisam čuo da iko od muslimana radi nešto slično ovome, odgovori Malik”. Imam Kurtubi kaže: ”Svi se Učenjaci slažu da su stvari koje su Sufije uvele u Islam Haram. Kod mnogih Sufija primjećujemo postupke nemoralnih ljudi i djece. Sufijska bestidnost je tolika, da oni svoje postupke smatraju dijelom Ibadeta i činjenjem dobrih djela. Ova njihova djela vode prema otpadništvu iz Islama, a riječi sufija su često Kufr i slične su riječima kjafira”.____________________________________________________________________________
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu s.w.t., i neka su najljepši salavati i salami na Njegovog posljednjeg i najodabranijeg Poslanika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.Kada čovjek odluči da se (Allahovom voljom) pokori Allahu s.w.t. i da praktikuje vjeru, mora voditi računa da taj prvi korak prilikom upoznavanja sa njom bude ispravan. To iz razloga što živimo u vremenu, kad su više nego ikad aktivne mnoge sekte, koje sebe predstavljaju kao muslimane, a Islam kao mračnu i izopačenu vjeru. Zato moramo paziti koga pitamo o vjerskim propisima i koje knjige čitamo.Obavijestio nas je Poslanik s.a.w.s. da će se Ummet podijeliti na sedamdeset i tri skupine, od kojih će sve u vatru osim jedne. Ali nas je takođe obavijestio koja je ta spašena skupina muslimana: “A ko je ta skupina, Allahov Poslaniče? Odgovorio je: “Ona koja se pridržava onoga na čemu sam ja i moji ashabi.” (Tirmizi – “Sunnen”) Spašena skupina ehlis-sunneta wel džema’t-a (sunnije) su oni koji se pridržavaju Allahove Knjige i Sunneta Muhammeda s.a.w.s., te onoga na čemu su bile prve generacije iz redova muhadžira i ensarija. Po čemu su prepoznatljivi sljedbenici zabluda ?Znači, put pravog muslimana je jasan, a to je pridržavanje Kur’ana, i slijeđenje Poslanikovog s.a.w.s. Sunneta. Kada ovo znamo, onda možemo prepoznati one koji su u zabludama, i koji u zablude pozivaju. Kur’an tumače onako kako to njima odgovara, a ne kako su ga protumačili Poslanik s.a.w.s., ashabi i časna ulema. Podijelili su se na hiljade nekakvih grupa, grupica i tarikata, i svaka za sebe tvrdi da je u pravu. Kur’an zabranjuje podjele među muslimanima. Uzvišeni kaže: “I ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili, svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda.” ( “Ar-Rum”, 31-32) To su ljudi koji sebi dozvoljavaju ono što je Allah s.w.t. zabranio, i lako prelaze Allahove granice. Tako su neki sebi dozvolili – pijenje alkohola. Pričaju o vjeri i Allahu s.w.t., predstavljaju se kao pobožnjaci, ali čim se ukaže prilika, piju bez ikakvog osjećaja krivice. Ima i onih koji govore – može pivo, ali samo jedna čaša da ne opije! Svaki musliman zna da je Allah s.w.t. zabranio alkohol, i u Kur’anu ga je nazvao “odvratnom stvari, šejtanovim djelom.” A kaže Poslanik s.a.w.s.: “Svako piće koje opija je haram!” (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Imam Malik, svi od Aiše r.a.)
“Allah se obavezao da će onoga koji pije alkohol napojiti znojem džehennemlija!” (Muslim, Nesai) “Allah vam je zabranio sve što opija, bez obzira koristilo se to u velikim ili malim količinama.” (Darekutni – “Es-sunnen”) Pa treba li reći još nešto, kada su Allahove s.w.t. riječi: “A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegovog dizao, i preko granica Njegovih propisa prelazio, On će u vatru baciti, u kojoj će vječno ostati, njega čeka sramna patnja.” (An-Nisa, 14)Znak raspoznavanja nekih od ovih grupa, jesu i slike koje oni drže u svojim kućama, i na mjestima gdje se okupljaju. Kažu da su na njima Alija ibn Ebi-Talib (od čega je ovaj plemeniti ashab r.a. čist) i nekakvih “dvanaest bezgrešnih imama.” Ovo podsjeća na kršćane koji imaju ikone i freske raznih svetaca u kućama i crkvama. Zar možemo zamisliti časne ashabe kako poziraju dok ih neko slika na platnu neuzubillah ? Zar nas nije obavijestio Poslanik s.a.w.s. da meleci ne ulaze u kuću u kojoj su slike ? Prenosi Ebu Talha r.a. da je rekao Allahov Poslanik s.a.w.s. “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj je slika ili štene (pas). (Buharija, Muslim) Prenosi se od Aiše r.a. da je Ummu Seleme spomenula Allahovom Poslaniku s.a.w.s. crkvu koju je vidjela u Abesiniji i slike koje se u njoj nalaze, pa je on rekao: “To su oni koji kad im umre dobar čovjek, ili dobar rob, naprave na njegovom grobu hram i u njemu naslikaju te slike… to su najgora stvorenja kod Allaha na Kijametskom danu”. (Buharija, Muslim)To je upravo slijedeća stvar koju praktikuju oni koji slijede zablude. Grade hramove i turbeta na mezarju, koje zatim masovno posjećuju, pa tamo pale svijeće kao kršćani i mole se mrtvim ljudima. To je širk, najveći grijeh koji Allah s.w.t. ne prašta, da se Njegova stvorenja mole bilo kome osim Njemu Uzvišenom. A ljudi odlaze, pa tamo bacaju novac, i mole za sreću, zdravlje i nafaku. Kaže Allah s.w.t. u Kur’anu: “I pored Allaha ne moli se onome ko ti ne može koristiti niti nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi uistinu nevjernik.!” ( Junus, 106 ) Zar može neko ko je čuo ili pročitao ove Allahove s.w.t. riječi, da se uputi ka ovim mjestima gdje se čini širk ? Nekad u pokušaju da se opravdaju govore: “Mi se Allahu molimo, ali ta mjesta poštujemo.” Isto su govorili mušrici u vrijeme Poslanika s.a.w.s.: “Mi ih obožavamo da se Bogu više približimo!” ( Az-Zumar, 3)
Prenosi Ibn Mesud r.a. da je rekao Allahov Poslanik s.a.w.s.: “Najgori ljudi su uistinu oni koje Kijametski dan zatekne u životu, i oni koji na kaburovima grade hramove.” (biljezi imam Ahmed u “Musnedu”, Ebu- Hatim i ibn Hiban u svome “Sahihu”) Još je rekao Allahov Poslanik s.a.w.s.: “Neka je Allahovo prokletstvo na židove i kršćane. Oni su na mezarima svojih vjerovjesnika napravili hramove.” (Buharija i Muslim)Od njihovih karakteristika je i upotrebljavanje raznih talismana, znakova i brojeva, koji navodno liječe, a ustvari donose nesreću i zlo ljudima. Kako se nazivaju ovi ljudi u Islamu ? – Sihirbazi! A rekao je Poslanik s.a.w.s.: “Kazna određena za sihirbaza jeste njegovo pogubljenje sabljom!” (Tirmizi) Vjerovatno su srećni oni na koje se ovo odnosi što ne vlada Šerijat, ali Džehennemska kazna je teža i žešća! A ti brate koji vjeruješ u Allaha, znaj da nije hamajlija ta koja štiti tebe i tvoje dijete, nego samo Allah s.w.t., Jedan i Svemogući. Osloni se na svoga Gospodara, padni mu na sedždu, umjesto što puniš džepove šejtanima u ljudskom liku. Ko ti može dati zdravlje i nafaku ako ti je Allah s.w.t. uskrati ?
“Ako te od Allaha kakva nevolja pogodi, pa niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti kakvo dobro podari, pa samo On je Svemoćan.” ( En-Am, 17) A kaže Poslanik s.a.w.s.: “Ko ode sihirbazu (vračaru) i povjeruje mu ono što on kaže, on je zanijekao ono što je objavljeno Muhammedu.” (Buharija i Muslim) Jedna od najvećih zabluda je ta, što govore da je Kur’an iskrivljen i izmijenjen. To najbolje poriču ajeti u kojima kaže Gospodar svjetova: “Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde, Njegove riječi niko ne može promijeniti, On sve čuje i sve zna.” (En-Am, 115) “Kazuj iz Knjige Gospodara tvoga ono što ti se objavljuje, niko ne može da izmijeni riječi Njegove.” (El-Kehf, 27) U komentaru ovog ajeta kaze Ibn Kethir: “Ne postoji niko ko može da preinači, promijeni ili falsifikuje riječi Uzvišenog Allaha, Čija je Knjiga sačuvana od bilo kakvih izmjena do Sudnjeg Dana.” Dalje, od nekih možemo čuti da u našoj vjeri postoje nekakve skrivene stvari, koje znaju samo odabrani među njima, koji vide budućnost i sl. Kur’an ih ponovo pobija: “Reci, niko osim Allaha ni na nebu, ni na zemlji ne zna šta će se dogoditi!” (An-Naml, 65) Što se tiče skrivenih stvari, u Islam je sve čisto i dostupno za svakoga ko želi da stekne znanje. Tu je Allahova Knjiga, zatim poznate zbirke hadisa u kojima je očuvan Sunnet Poslanika s.a.w.s., i ostala djela velikana ovoga Ummeta. Rekao je Poslanik s.a.w.s. da su učenjaci naslijednici Allahovih poslanika, a hadis koji prenosi Ebu Hurejre r.a. glasi: “Ko bude upitan o nekom znanju pa on to sakrije, na Sudnjem Danu će imati uzde od vatre!” (Tefsir Ibn Kethir) Kod ovih sekti postoji kult šejha, njihovog vođe kojeg oni obožavaju i slijede. Takve nazivaju evlijama, iz razloga što uspjevaju u izvođenju čudnih stvari kao što su: lebdenje u vazduhu, probadanje sabljama i noževima bez posljedica i sl. Ove stvari tako opčine ljude, da njihova ljubav prema šejhu prerasta u obožavanje, pa tako šejhu padaju na sedždu, u namazu stavljaju šejhovu sliku ispred sebe, pripisuju mu Allahova svojstva (Sveznajući, Onaj koji oprašta, Onaj koji zna skriveno), a neki čak govore da šejh ima pravo da izaše iz okvira Šerijata. Pa recimo, smatraju da ne moraju da klanjaju kao obični ljudi, iako Uzvišeni Allah jasno kaže: “I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!” (Al Hidžr, 99) I kaže Poslanik s.a.w.s.: “Između čovjeka i nevjerstva je samo ostavljanje namaza!” (Sahih Muslim) “Namaz je doista obaveza”. (Buharija, Muslim) “Najbolje djelo je namaz u svome vremenu” (Sahih Muslim)Što se tiče probadanja, to je jasno svakom muslimanu – Poslanik s.a.w.s. i ashabi to nisu radili! To što oni svoja tijela probadaju sabljama i šipkama su džinska posla. Hindusi u Indiji rade te iste stvari ali ne govore da time čine ibadet Allahu kao lažne evlije. Njima džini-šejtani pomažu da izvedu svoju tačku bez posljedica, pa krv ne poteče. Ove stvari izgledaju neobično, ali se ustvari radi o sihru i iluzijama. Derviši, Hindusi, Mađioničari koji ne znaju ništa o Allahu i Njegovoj vjeri rade potpuno istu stvar, podjednako uspješno kao derviši – lažne evlije A šta zapravo znači evlija? Evlije ili Allahovi štićenici su ljudi koje Allah s.w.t. voli, zato što čine puno dobrih djela, a malo griješe. Ali oni ne mogu poznavati budućnost, jer niko nije bolji od Poslanika s.a.w.s., koji nije znao gajb, osim onoga o čemu ga je obavijestio Allah s.w.t.: “Ja vam ne kažem, u mene su Allahove riznice, niti meni je poznata budućnost, niti ja sam melek.” ( “Hud”, 31) Rekla je Aiša r.a.: “Ko tvrdi da Muhamed zna ono šta će biti sutra slagao je na Allaha”. (Muslim)Znači, ljude ne cijenimo po čudima, već na osnovu njihovog pridržavanja Allahove s.w.t. vjere. Istinske evlije su oni koji obožavaju Allaha onako kako je On to propisao. Zikr je spominjanje Allaha s.w.t., činjenje dobrih djela u Njegovo ime, i sve ono o čemu su nas obavijestili Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s. Imamo dove koje se uče pri buđenju i prije spavanja, pri ulasku i izlasku u toalet, zikr poslije namaza i mnogo drugih zikrova potvrđenih Kur’anom i Sunnetom. Zikr je da kažemo “bismillah” kada jedemo ili koljemo kurban, “estagfirullah” kada zgriješimo, ali nije zikr Allahu da se skupi gomila ljudi, pa da mašu glavama izgovarajući nerazumljive riječi, kao što to čine novotarske skupine. Praktikuju ples, upotrebu muzičkih instrumenata, skakanje, plač i smijeh u isto vrijeme, nakon čega slijedi kolektivno padanje u trans. Zar je ovo zikr Allahu sačuvaj nas Bože? Kaže Allah s.w.t. u Kur’anu: “Molitva njihova pored hrama svodi se samo na zviždanje i pljeskanje rukama, zato kaznu iskusite jer ne vjerujete!” (“Al-Anfal”, 35) Od zikra oni često izgovaraju samo “hu”! Kaže jedan od naših alima:“Čuli ste kako derviši, kad zikre viču “hu”! Polazimo od toga da svako ima dobar nijjet, i u to nećemo ulaziti. Međutim, svako ko želi dobro, ne znači da ga i postiže. “Hu” na arapskom jeziku znači on, a to nikad i nigdje nije zabilježeno da je od Allahovih imena. “On” nije ime nego zamjenica, i to može da se odnosi na bilo koga. Ovaj način zikra nije ispravan niti dozvoljen, već je to najobičnija novotarija. Musliman spominje svoga Gospodara ispravnim i razumljivim govorom, kao što su riječi subhanallah (neka je slavljen Allah), elhamdulillah (hvala Allahu), Allahu Ekber (Allah je Najveći) i sl.” (Hafiz magistar Muhammed Porča, predavanje “Dova-srž ibadeta”)
Kaže Allah s.w.t.: “Allah ima najljepša imena, i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena, kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (Al-A’raf, 180) Nabrojana djela koja sekte predstavljaju kao dio imana su poznata kao bida’ti (novotarije). To su stvari koje su ljudi izmislili i pridodali vjeri, a šejtanu su draže od nepokornosti, jer protivrječe vjeri i prenose se sa koljena na koljeno. Bida’t sadrži priznavanje onoga što su Allah s.w.t. i njegov Poslanik s.a.w.s. zabranili, a odbacivanje onoga što su oni prihvatili. Sekte su ubacile novotarije u svaki segment svoga vjerovanja (u akidi, fikhu, ibadetu…). Poznate su tvrdnje sufija kako se “Allah se nalazi svuda oko nas”, zatim da “ne treba gledati u djela već u srca”, džamije i džema’t su zamijenili osamljivanjem u tekijama (poput kršćana koji odlaze u manastire)… Šiije su izmislili svoj hadždž (Kerbela), i izmijenili tekst ezana… Kaže Uzvišeni: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio, i blagodat svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera!” (“El-Maide”, 3)Pa ako je Milostivi usavršio ovu vjeru, zar je potrebno da neko dodaje još nešto? Prenosi se od Aiše r.a. da je rekao Allahov Poslanik s.a.w.s: “Ko uvede u našu vjeru ono što nije od nje, odbačeno je!” (Buharija i Muslim) Islam odbacuje novotarije i svako sujevjerje. Najveći broj ljudi je to prihvatio iz neznanja, ali se tu ne smije stati. Rekao je Alija r.a.: “Upoznajte istinu, pa ćete upoznati njene sljedbenike !” Musliman mora učiti svoju vjeru, tražiti istinu i argumente, i mora ih prihvatiti kad dođe do njih. I kao što je voda najčistija na izvoru, tako je i ispravna vjera u praksi Allahovog Poslanika s.a.w.s. Molimo Allaha s.w.t. da nas poduči našoj vjeri, i da nas sačuva svake novotarije i zablude, AMIN!
Šizam u jeziku označava pomaganje i štićenje što znači da su šije sljedbenici i pomoćnici. Ovo je ime preovladavalo za one koji su štitili Aliju i njegovu porodicu, rahimehumellah, u prvo vrijeme, da bi kasnije postalo znakom (imenom) za rafidije i zejdije.
Periodi šizma
1) Prvi period: Ljubav prema Aliji i ehlu-l-bejtu bez vrijeđanja ostalih ashaba.
2) Drugi period: Razvoj šiizma u rafidizam, a on je pretjerivanje kad je u pitanju Alija i neki članovi njegove porodice, zatim vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima, te neka ubjeđenja koja nemaju nikakve veze sa islamom, kao; tekijja (tukja), imamet, nepogrješivost, povratak i batinizam.
3) Treći period: Obožavanje Alije i imama poslije njega, tj. smatranje da su oni bogovi, kao i zastupanje reinkarnacije.
Sekte šizma
Neki učenjaci spominju da broj šiitskih sekti dostiže i do tri stotine.
Tri najpoznatije savremene sekte su:
– Isna ‘Ašerije.
– Zejdije.
– Ismailije.
U šiitske sekte spadaju: Nusajrije, Duruz, Buhare, Egahanije i dr.
Isna ‘Ašerije
To je sekta koj nosi naziv rafidije i dža’ferije, vežući se za Dža’fera es-Sadika. Dobili su naziv isna ‘ašerije zbog zastupanja teorije dvanaestorice imama. Ova sekta je najbrojnija u savremeno doba.
Osnivanje sekte
Pojavila se u Iraku i Iranu, a ima ih u Šamu, Libanu, Pakistanu, zapadnom Afganistanu, Ahsau i Medini. Idejni korijeni ove sekte su vezani za sebe’ije koji su izmislili teoriju (stav) za Alijin hilafet nakon smrti Poslanika , te teoriju o njegovom povratku, zatim vrijeđanje trojice halifa i ostalih ashaba. Ove postavke su kasnije postale temelji njihovog učenja (učenja isna ‘ašerija).
Najbitnija ubjeđenja vjerovanja isna ‘ašerija:
1. Imamet –smatraju da je imamet dvanaestorice najveći rukn islama i on je kod njih božanski položaj, kao što je poslanstvo, tako da se po njihovoj teoriji imamu objavljuje, potpomognut je mu’džizama i potpunom nepogrješivošću:
Njihovo vjerovanje je, između ostalog, kao što kažu: ”Imami znaju ono što je bilo i ono što će biti i ništa im se ne skriva.” –Znaju kada će umrijeti i ne umiru, osim sa svojim htijenjem. *** Sve je ovo jedan veliki batil što se suprotstavlja idžmau.
2. Vrijeđanje ashaba. Smatraju da su se svi ashabi odmetnuli, osim trojice, četvorice ili sedmorice –razlog zbog čega oni smatraju da su se ashabi odmetnuli jeste što su izabrali Ebu Bekra za halifu, a ne Aliju.
3. Pokušaj napada na Kur’an zbog toga što u njemu nema spomena dvanaestorice imama, a u Kur’anu se nalazi puno ajeta koji govore o vrijednostima ashaba, pa su pokušali da ubijede svoje sljedbenike da su izbrisani ajeti o imametu i psovanju ashaba.
4. Et-Tekijje (Tukja). To je pretvaranje pred ehli sunnetom ve-l džematom, te ispoljavanje onoga što se razlikuje sa onim što njihova prsa kriju. To je jasan nifak ili licemjerstvo i oni ga smatraju kao devet desetina vjere, pa su rekli: ”Nema dina ko nema tekijje (tukje).”
Ez-Zejdijje
Oni su sljedbenici Zejda ibn Ali ibn el-Husejna ibn Alije i ova sekta je najbliža ehli sunnetu ve-l-džematu izuzimajući džarudijje i ona je od rafidija. Ova sekta se nalazi u Jemenu.
Ismailijje
Oni su vezani za Ismaila ibn Dža’fera es-Sadika.
Imena koja nose ismailijje:
1. Es-sebe’ije
2. Mulhide.
3. Et-Talimijje.
4. El-Batinijje – ovo je njihovo najpoznatije ime, ono znači ispoljavanje jedne slike, a skrivanje druge. Ljudi poznaju spoljašnost, a imam poznaje unutrašnjost, te stoga su protumačili ajete raznim načinima i skrivaju se iza termina batinijje. Oni ovom teorijom pokušavaju srušiti tekstove. Korijene vode od vremena Me’muna kada je grupa, na čijem čelu je bio Mejmun el-Kaddah, postavila osnovna pravila ovog pravca. Područja u kojima se nalaze ismailijje – razbacani su po islamskom svijetu, te se nalaze na jugu arapske džezire, zatim na jugu Afrike i u njenom centralnom dijelu, te u Šamu, Pakistanu, Indiji i drugim državama.
Ismailijjske države su Ubejdijska država u Maroku i Egiptu, vezani su za Ubejdullaha el-Mehdija.
Sekte unutar ismailijja
1. El-Karamita.
2. Ubejdijje.
3. El-Haššašun.
A od sekti koje danas postoje su:
1. Ed-Duruz.
2. El-Buhara.
3. El-Egahanijje.
Akidet ismailijja. Kaže islamska ulema: ”Spoljašnost ovog pravca je rafidizam, a njena unutrašnjost je jasan kufr. ”
Ono što je otkrila islamska ulema, kada je u pitanju njihov akidet, je sljedeće:
1. Pozivaju na ateizam i nepostojanje Allaha .
2. Nijekanje poslanstva i poziv na rušenje Šeri’ata.
3. Negiranje proživljenja i polaganja računa.
4. Izopačeno tumačenje ruknova islama i njegovih tekstova, te pozivanje na to da islam ima spoljašnju formu koju poznaje obična masa i svoju unutrašnjost koju poznaju samo imami, a ti njihovi imami su ateisti i odmetnici. Oni na svom početku ne pozivaju u potpuni ateizam, nego postepeno nakon što im se ljudi počnu odazivati.
Ed-Duruz
Oni su sljedbenici Muhammeda ibn Ismailijja ed-Duruzija koji je zastupao teoriju o božanstvenosti el-Hakima bi emrillah el- Ubejdij. Nazvani su ovim imenom zbog ovog čovjeka.
Oni nazivaju sebe el-muvehhidi.
Njihovo porijeklo
Odcijepili su se od ismailijja u vrijeme el-Hakima el-Ubejdijja koji se pozivao na božanstvenost te ga je počeo slijediti Muhammed ibn Ismail ed-Duruzi i rekao je da je on bog, zatim je otišao u područje Šama i počeo pozivati u obožavanje el-Hakima. Skoncetrisao je svoju da’wu u židovskim i kršćanskim sredinama, počeli su ga slijediti mnogi od njih s ciljem rušenja islama. Oni su štampali djelo koje se zove Mushaf Duruza ili El-Munferid bi zatihi u kome je autor pokušao da kopira Kur’an, kao što je to pokušao i Musejlema el-Kezzab.
Mjesta u kojima se nalaze druzi: Ima ih u Libanu i na uzvišenjima brda Havran koje nosi naziv Brdo duruza.
Rafidijska sekta buhare
Buhara na indijskom jeziku znači trgovac. Vode porijeklo od Ismailija koji su ih pozivali dok su bili mušrici.
Dijele se u dvije sekte:
1. Davudijje koji su nastanjeni u Pakistanu.
2. Sulejmanijje koji su nastanjeni na jugu Jemena.
Akida im se svodi na to da vjeruju da im je imam božanstvo. Što se tiče namaza oni ga klanjaju u njihovim mesdžidima koje nazivaju dža’mihane te smatraju da ga obavljaju svom skrivenom imamu koji vodi porijeklo od Et-Tajjiba ibn Abira. Hadždž im se nalazi u praksi, obilaze Kabu, ali kažu da je Kaba samo sinonim za njihovog imama. Literatura im se štampa tajno i ima je vrlo malo.
El-Egahanijje
Oni su ogranak sekte Ismailija, osnivač im je Hasan Ali Šah, a on i njegovi potomci nose naziv Egahan. Nastali su početkom XIX stoljeća u Iranu. Nastanjeni su u Siriji, Indiji, Madagaskaru, a centar im je u Karačiju u Pakistanu. Vjeruju da je njihov vođa božanstvo i daju mu 1/5 od svog imetka, a dotični Hasan Ali Šah je bio pijanica i sijao je fesad.
En-Nusajrije
Oni su sljedbenici Muhammeda ibn Nusajra en-Numejrijja.
Oni su jedna od najzabludjelijih sekti šija koje smatraju Aliju božanstvom. Ova sekta je mnogobrojna: u zadnjem popisu bilo ih je 289. 000 poslije smrti Hasana el-Askerija kojeg oni smatraju svojim 11 imamom.
Njegovi sljedbenici su se dogovorili da kažu da on ima sina koji se treba pojaviti iz jednog tunela i da im bude imam, tj. da naslijedi svoga oca, a to im je sastavni dio akide. U historijskim knjigama je zabilježeno da ovaj Hasan en- Nusajr uopće nije mogao imati djece. Tako su se pojavile skupine od šija, te svaka od njih za sebe tvrdi da su oni baš ta halka koja ima vezu sa tim imamom. U početku su nosile naziv en-Numejrijje, pa ga kasnije mijenaju u naziv Nusajrije. Sami sebe zovu mu’mini. U vrijeme francuske okupacije su dobili naziv Alevijje. Nastanjeni su u Siriji, gdje je i politička vlast njihova.
Sekte koje su proizišle iz Nusajrijja:
1. El-Hajderijje vežu se za Hajdera (nadimak Alije).
2. Eš-Šemsijje.
3. El-Lejlijje.
4. El-Gajbijje (kažu da je odsutni Allah Alija ).
Akida Nusajrija:
1. Smatraju da je Alija božanstvo: stanuje u oblacima, grom mu je glas, pa zbog toga obožavaju oblake. Vjernik je u njih onaj ko obožava Aliju.
2. Reinkarnacija: reinkarniraju se sedam puta, a nakon tog uzima svoje mjesto među zvijezdama. Ako neko drugačije vjeruje kažu da će biti proživljen u liku deve ili magarca.
3. Ne vjeruju u proživljenje, Sudnji dan, Džennet, Džehennem.
4. Šehadet im je da pokazuješ na tri slova: ajn, mim, sin,a znače Alija, Muhammed i Selman.
5. Namaz: pod njim podrazumijevaju imena: Alija, Husejn, Muhsin, Fatima, pa ko spomene ova imena mijenjaju gusul, abdest i namaz.
Što se tiče zekata njega mijenja Selman, a post im je čuvanje imena ljudi koji predstavljaju dane u ramazanu. Što se tiče džihada to im je proklinjanje Omera za kojeg kažu da je Iblis svih iblisa, zatim Ebu-Bekra, Osmana.
Praznici su im nova godina i još neki praznici kršćana i vatropoklonika. Što se tiče samog vjerovanja to im je stroga tajna, a žene smatraju da nemaju vjere.
Vjeru smiju objelodaniti tek nakon 19-te godine, nakon što se na posebnim mjestima poduče svojoj akidi koja se prenosi sa koljena na koljeno od Sulejmana el-Urdunia koji je kasnije prihvatio kršćanstvo, otkrivši temelje njihove akide.
Njihova borba protiv islama
Učestvovali su u borbama na strani kršćana, te su pomogli Tatare u borbi protiv muslimana. Što se tiče islamskog stava oni su nevjernici; nema sklapanja brakova sa njima, jesti njihovo meso itd.
Rekao je Šejhu-l-islam Ibn Tejmije, rahimehullah, za njih da su veći nevjernici od židova, kršćana…
Njihova šteta za islam i Ummet je veća od štete koju su nanijeli ostali. lektor:Abdulmedžid Nezo, obrada teksta:Hamza Alagić, Abdurrahman Kalabić, šerijatska recenzija: prof. sa medrese Mus,ab ibn Umejr, dizajn i štampa: AIO Linz
Ovo je nevjernička sekta koja je uzela islam kao štit za svoje pogane ideje i pokvarena ubjeđenja od kojih su najopasnija:
1) Tvrdnja da je njihov vođa poslanik.2) Izokretanje kur’anskih ajeta.3) Negiranje džihada.4) Proglašavanje muslimana nevjernicima.5) Prijateljuju sa nevjernicima i potpomažu ih.Razlog zbog kojeg su dobili ime kadijanije: Nazvani su ovim imenom zbog grada koji se zove Kadijan u kojem je rođen ovaj lažni poslanik. Drugo ime kadijanija – ahmedije: Kadijanije sebe nazivaju Ahmedije u Africi i drugim mjestima, a to je zbog čovjeka koji za sebe tvrdi da je poslanik koji se zove Ahmed, imajući pri tom još jednu pokvarenu namjeru koju koristi za zavođenje muslimana – na što upućuje sam naziv Ahmedije, jer žele time kazati muslimanima da su vezani za Poslanika, jer je jedno od njegovih imena Ahmed. Zapravo, u stvarnosti oni nemaju, ama baš, nikakve veze sa Poslanikom, nego se oni vežu za lašca Ahmed Gulama–Mirza. Oni su poznati pod imenom el-kadijanije u Pakistanu, Indiji i drugim islamskim zemljama.
Osnivanje kadijanija
Ovu sektu osnovao je Mirza Gulam u XIX stoljeću u Indiji. Znanstveno je potvrđeno da su kadijanije plod engleske politike i ova sekta nije osnovana ni zbog kakvog drugog cilja osim da služi engleskom kolonijalizmu, a ovo je potvrdio el-kadijani u nekim svojim člancima gdje je, između ostalog, rekao da on duguje Engleskoj prijateljstvo – postavivši za rukn njihove ”vjere” pokornost njima, izbacivši pri tome džihad, te je priznao da su Englezi izmislili teoriju o njegovom poslanstvu.
Uvjeti koji su pomogli osnivanje kadijanija:
1. Povoljna sredina u Indiji gdje vlada džehl. Indija je od davnih vremena zemlja mnogoboštva, raznih pravaca,sredina za proglašavanje poslanicima i bogovima, tako da kaže učenjak Mes’ud en-Nedevi: ”Stanovnici Indije su obožavali 30 000 000 bogova.”2. Engleska vlast je zaštitila ovu sektu i njene pristalice.3. Postepenost u pozivu od strane ovog lažova, tako da je uspio formirati skupinu.4. Nakon uspostave pakistanske države Englezi su postavili jednog pristalicu kadijanija na mjesto ministra vanjskih poslova Pakistana. On je zapošljavao svoje pristalice u pakistanskim ambasadama u mnogim svjetskim gradovima, također ih je zapošljavao i uvodio u vojsku.
Porijeklo Ahmeda Gulama
Tvrdi da je njegova porodica mongolskog porijekla koja se iselila iz Semerkanda u neko drugo mjesto, zatim je tvrdio da mu je objavljeno da je njegova porodica iranska (farisijska), jednom je rekao da je Kinez, a drugi put fatimija iz plemena Benu Fatime. Kada bi god bio upitan o ovim kontradiktornostima rekao bi: ”Allah mi objavio.”
Njegovo rođenje
Rođen je 1839. ili 1840. god u gradu koji se zove Kadijan u porodici koja je poznata po hizmetu engleskom kolonijalizmu i potpomaganju sekte es-sih (sik) koja je od najžešćih neprijatelja islama u području Indije.
Razlozi zbog kojih se proglasio poslanikom:
1. Želja za vodstvom pod imenom vjere.2. Bolovao je melankoliju koja je, naravno, utjecala na njegov ovakav postupak.3. Usluga britanskoj vladi i rad za njenu dobrobit.
Njegova da’wa
Bio je postepen u svojoj da’wi kao batinije i ismailije:
1) Prvo je počeo tvrditi da mu dolazi objava nadahnućem.2) Počeo je tvrditi da je on obnovitelj vremena i da on liči Mesihu Isau ibn Merjemu u svojstvu poniznosti i smirenosti.3) Tvrdnja da je on obećani Mesih koji će se spustiti prije Sudnjeg dana, ali je rekao da je on nebijj (vjerovjesnik), međutim, samo dio vjerovjesničke misije.4) 1901. god. je ustvrdio da je potpuni vjerovjesnik.5) 1904. god. je ustvrdio da je on krišna, a krišna je božanstvo hindusa koji vjeruju u njega (krišnu) onako kao što muslimani vjeruju u Allaha
«Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje » Ali Imran 8.
lektor:Abdulmedžid Nezo, obrada teksta:Hamza Alagić, Abdurrahman Kalabić, šerijatska recenzija: prof. sa medrese Mus,ab ibn Umejr, dizajn i štampa: AIO Linz
Spominje Muhammed ibn Ja’kub el-Kulejni u knjizi Usul-l-Kafi, u poglavlju Sva Zemlja pripada imamu (vođi) od Ebu Abdullaha (Dža’fer es-Sadik) -alejhi-s-selam- da je rekao: ” Dunjaluk (ovozemaljski svijet) i Ahiret (drugi svijet) pripadaju imamu. Allah mu je dozvolio da radi s njima što god hoće, da ih postavlja i odvodi gdje hoće.”
Šta može musliman koji traži istinu i pravdu zaključiti iz ovog govora kada ga uporedi s govorom Uzvišenog Allaha:
”Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji!” [2]
”Allahu pripada i onaj i ovaj svijet!” [3]
”Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji!” [4]
”Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast –On sve može!” [5]
Pišu Šijje da je rekao Alija -radijallahu te’ala anh-: ” Ja sam Prvi i ja sam Posljednji, ja sam Vidljivi i ja sam Nevidljivi, i ja sam onaj koji naslijeđuje Zemlju.” [6]
Ovo njihovo ubjeđenje, pogrešno je kao što je pogrešno i prethodno, i Alija –radijallahu te’ala anh- čist je od svega ovoga što mu pripisuju. Ovo nije ništa drugo do velika potvora na njega –radijallahu te’ala anh- i daleko je to da bi on nešto slično rekao.
A Allah Uzvišeni kaže:
” Allah hvali sve što je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri. Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i On sve može. On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi, i On zna sve! ” [7]
” I šta vam je pa odbijate da trošite na Allahovom putu kad će Allah nebesa i Zemlju naslijediti ? ” [8]
Poznati Šijja Makbul Ahmed protumačio je ajet: ” I Zemlja će svjetlošću Gospodara svoga zasjati…” [9] na slijedeći način, pa kaže: ”Rekao je Dža’fer es-Sadik: ‘Uistinu je gospodar Zemlje (onaj koji vlada Zemljom) imam, pa kada on ode s ovog svijeta ostaje njegovo svjetlo pored kojeg, stanovnici Zemlje nemaju potrebu za svjetlošću Sunca i Mjeseca.” [10]
La ilahe illallah!!!
Pogledajte kako su učinili imama (vođu) Gospodarem kada tumačeći Allahove riječi: ”…svjetlošću Gospodara svoga…”, kažu: ”Imam je Gospodar i Vladar Zemlje.”
La ilahe illallah!!!
Takođe, ovaj šitski mufessir je protumačio Allahove riječi:
”…Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti. Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!” [11], na slijedeći način: ‘Prenosi se u ”Kafiju” od Dža’fera es-Sadika da je rekao: ‘Značenje ovog ajeta je: ‘Ako budeš smatrao nekoga ravnim Aliji u njegovoj vladavini, tvoja djela će sigurno propasti.”
Zatim, tumačeći ajet: ”Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!”, kaže: ”Klanjajte se Vjerovjesniku, pokoravajući mu se, i budite mu zahvalni!” [12]
Pogledajte šta su izmislili na Dža’fera es-Sadika i šta su mu pripisali da je rekao!
Svako i malo razuman može vidjeti da se u ovome ajetu govori o Allahovoj –subhanehu ve te’ala- jednoći, o Allahu kao Stvoritelju svega, o Allahu koji je jedino dostojan da se obožava svim vidovima ibadeta (za koje je došla potvrda u Kur’anu i Sunnetu)!
Pogledajte, kako su protumačili ove riječi Uzvišenog Allaha, Allah ih ubio!
Pogledajte, šta kaže ovaj šiitski mufessir tumačeći riječi Allaha –subhanehu ve te’ala-:
”A džinne i ljude nisam stvorio ni zbog čega drugog osim da Me obožavaju!” [13]
Tumači ove uzvišene riječi pa kaže: ”Dža’fer es-Sadik protumačio je ovaj ajet onako kako je čuo od Husejna –radijallahu te’ala anh-: ‘Allah je stvorio džinne i ljude kako bi Ga oni spoznali. Kada Ga spoznaju, obožavaće Ga.’ Pa je upitao jedan (od prisutnih): ‘A šta je to spoznaja Allaha?’ Odgovorio je: ‘Da ljudi u svome vremenu spoznaju imama (vođu)’. [14]
Tumačeći Allahove –subhanehu ve te’ala- riječi: ”Sve će, osim Allahovog Lica (tj. Allaha), propasti!” [15], kaže: ”Dža’fer es-Sadik je rekao u svome tefsiru: ‘Mi (tj. šijje) smo Allahovo Lice.”
Spominje El-Kulejni u poglavlju ”Imami znaju sve što je bilo i što će biti i ništa im nije skriveno” da je rekao Ebu Abdullah (Dža’fer es-Sadik): ”Ja znam šta je na nebesima i šta je na Zemlji, znam šta je u Džennetu i šta je u Vatri; i znam šta je bilo i šta će biti.” [16]
Takođe, spominje El-Kulejni: ”Imami ohalaljuju (čine dozvoljenim) što god hoće i oharamljuju (čine zabranjenim) što god hoće.” [17]
A poslušajte, dragi brate i cijenjena sestro, šta kaže Uzvišeni Allah:
” O Vjerovjesniče, zašto sebi zabranjuješ ono što ti je Allah dozvolio ?..” [18]
Kada Poslaniku –sallallahu alejhi ve selleme- nije bilo dozvoljeno da zabrani, samo sebi ne drugome, ono što je Allah dozvolio, pa kako da to bude dozvoljeno nekome drugom ???
Spominje Kulejni u svojoj knjizi poglavlje ”Imami znaju kada će umrijeti i oni ne umiru osim kada to oni hoće”.
A kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu:
”Reci: ‘Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna šta će se dogoditi’.” [19]
Takođe, kaže Uzvišeni Allah:
”U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna…” [20]
”Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim.” [21]
”On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka.” [22]
”Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji!..” [23]
Ovi i mnogi drugi ajeti jasno upućuju na to da je Uzvišeni Allah Taj koji jedini sve stvara i svime jedini On upravlja. On je u mogućnosti da učini što god Mu je volja. Njemu –subhanehu ve te’ala- ništa nije skriveno.
Šijje božanska svojstva pripisuju svojim imamima !!!
A zar pripisivanje svojstava, kojih je jedino Uzvišeni Allah dostojan, nekome drugom mimo Allaha nije širk ???
Zar onaj koji to učini nije mušrik ???
Uistinu je ovo širk, pripisivanje Uzvišenom Allahu nekoga i nečega što Njemu –subhanehu ve te’ala- ne dolikuje; i uistinu je onaj ko to učini mušrik i ukoliko se ne pokaje Uzvišenom Allahu biće vječno u vatri !!!
” Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće.” [24]
” Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” [25]
”Allahu nije ništa skriveno ni na Zemlji ni na nebu!” [26]
Pripremio E.M. po knjizi ” Ništavnost šiitskog vjerovanja ” istaknutog učenjaka: Muhammeda Abdu-s-Sitara et-Tunisija
Molimo sve one koji su u mogućnosti da umnože ovaj tekst i da ga djele muslimanima kako bi se upoznali sa šiitskim zabludama !!!
Molim Uzvišenog Allaha da nas sve pomogne i učvrsti u širenju Allahove –subhanehu ve te’ala- vjere!
Hvala Allahu Uzvišenom, Sveznajućem, I neka je salavat na Njegovog Poslanika s.a.v.s. koga Allah posla da izvede ljude iz tmine na svjetlo !Musliman je stoljećima vladao svijetom, ne zato što je posjedovao oružje koje nisu imali drugi, nego zato što je u srcu nosio ispravnu vjeru koja mu je omogućila da jasno sagleda svoju ulogu i misiju na ovom svijetu.
Najbitniji uzrok nazatka poznih sinova tog slavnog djeda je njihovo udaljavanje od Allahove upute. Milioni muslimana prodaju ahiret za dunjaluk, oslanjajući se na truhle kosti evlija umjesto na Allaha, kružeči oko mezara umjesto oko Kabe, uzimajući kršćane, židove i mušrike za zaštitnike umjesto Allaha, Poslanika i muslimana!
Postoje razni stepeni širka, tmine nad tminama i ponori nad ponorima. Islamska ulema taj posvemašnji mrak mora odagnavati iz srca, i korov širka posvuda mora sasijecati.
Cilj ovog pisanja nije kritika, nego bratski savjet dervišima tj. sufijama, skidanje koprena sa očiju, i vraćanje onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.v.s. Molim Allaha da ovaj trud stavi na vagu mojih dobrih djela!
NASTANAK I RAZVOJ SUFIJSKIH POKRETA
Riječ “sufizam” je preuzeta iz grčkog jezika od riječi “SOPH”, što u prijevodu znači mudrost. Neki pak tvrde da joj je porijeklo od nekih drugih riječi, međutim sva druga mišljenja su manje osnovana.
Sufizam i tesavuf nisu postojali u vrijeme Allahovog Poslanika s.a.v.s.niti u vrijeme ashaba. To je uljez koji se među muslimane uvukao iz neislamskih civilizacija koje su došle u dodir s njim.
“Ako dobro proučimo sufijsko učenje, u prvo vrijeme njegove pojave kao i u novije vrijeme, i izjave njihovih prvih čelnika, kao i naših savremenika, koje su zabilježene u starim i novijim sufijskim djelima, vidjećemo da između njega i učenja Kur’ana i sunneta postoji ogromna razlika. Ništa od sufizma ne nalazimo u životu Allahovog Poslanika s.a.v.s. niti u životu njegovih ashaba…
Naprotiv, primjetićemo da je sufijski nauk preuzet od kršćanskih sveštenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika.” [1]
Tako npr. u Šrilanki i u nekim drugim azijskim zemljama, postoje mezari kojima dolaze i “muslimanski” derviši i budisti i hindusi, i svi oni se dovom obraćaju mrtvim kostima u tim grobovima, što jasno ukazuje da je sufizam mješavina asketizma raznih vjera, filozofija i kultura. Kulturni islamski centar Šrilanke je štampao spisak s 45 islamskih praznika i imena mjesta koja njihove sufije hodočaste i kod njih obavljaju hadždž. [2]
Prvi ko se prozvao sufijom je Abduke Abulkerim 210. god. po hidžri. Istoričari prenose da je on pripadao jednoj ši’itsko-iranskoj sekti, a drugi kažu da je upravo on bio glavni čelnik kufanskih otpadnika od islama. Kufa se nalazi u blizini Perzije te je vatropoklonstvo koje je prije islama vladalo Perzijom znatno doprinijelo pojavi sufizma, kao i grčka filozofija čija su djela uveliko prevođena na arapski jezik upravo u Kufi.
U trećem i četvrtom hidžretskom stoljeću sufizam prolazi kroz tri sljedeće etape:
1. Prvi muslimani u kojima se mogu pronaći neki simptomi sufizma su bili poznati po iskrenosti u isposništvu do te mjere da je to prerastalo u vesvese. Oni su bježali od dunjaluka i pretjerano se odavali ibadetu što je bilo oprečno onome čemu je poučavao Allahov Poslanik s.a.v.s., zato je on tako nešto osporio grupici ljudi koji su pitali za njegov ibadet. Rekao im je: “Ja postim, ali i mrsim, klanjam noćne nafile, ali i spavam, oženjen sam, jedem meso, i onaj ko postupa suprotno mom sunnetu nije od mene.”
Tako su postupali i ashabi i tabeini. Nisu zapostavljali ni znanje ni činjenje dobrih djela, ni ibadet, ni rad za dunjaluk. Žestoko su osuđivali novotarije. Tako se Ibn Mes’ud žestoko suprostavio grupnom obavljanju zikra.
U tom periodu se pojavljuju neki stručni sufijski izrazi koji do tada nisu bili poznati, javlja se uvjerenje da je osnovni izvor spoznaje “kešf” (otkrovenje), kao i tvrdnja da sufijski šejhovi mogu činiti razna natprirodna djela.
2. U drugoj etapi dolazi do zastranjivanja u idejnom pogledu. Tekstovi Kur’ana i sunneta se počinju komentarisati onako kako to odgovara idejnom usmjerenju sljedbenika određene sekte.
U sufijskim kružoocima se pojavljuju, do tada nepoznati pojmovi, kao što su: vahdetul vudžud (ubjeđenje da postoji samo jedno postojanje), fena’a (utapanje čovjeka u Boga), itihad (spajanje čovjeka s Bogom), hulul (tvrdnja da se Bog oličio u Svom stvorenju), sahv (opijenost ibadetom), murid (učenik), ‘arif (onaj ko je spoznao), mekamat (stepeni), i dr. Njihovi najpoznatiji učenjaci u tom periodu su: Ebul Jezid El-Bistami (umro 263. g. po hidžri) i Zun-Nun El-Misri (245. g.h.) i dr.
Prenosi se da je Bistami rekao: “O Ti koji si ja, već sam se sjedinio s tobom. Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen! Kako sam ja samo uzvišen!”
3. U trećoj fazi, sufizam se uveliko miješa s grčkom filozofijom i poprima veoma opasne konotacije. Do izražaja dolazi učenje o hululu, itihadu i vahdetul vudžudu. Zagovara se filozofska ideja o tome da postoji samo Allah, a sve drugo je samo privid.
Krajem trećeg stoljeća tesavuf je već formiran kao cjelovito učenje. Ebu Mugis El-Husejn ibn Mensur El-Haladž, čiji je djed bio zoroastrista, počinje širiti nevjerničke ideje o hululu i itihadu i obznanjuje sufijsku akidu (vjerovanje) zbog koje ga šerijatski sud osuđuje na smrt. Smrtna kazna je izvršena (309. g. po hidžri).
Međutim, njegove ideje ostaju. Šejtan u svojim redovima iznalazi one koji će njegov nauk širiti. I sufizam se, poput korova, nastavlja širiti Iranom, Irakom i drugim krajevima islamskog svijeta.
U četvrtom stoljeću po hidžri, sufizam stiže u Egipat i Alžir, gdje se počinju graditi i prve tekije. Iranski sufija Ebu Seid Muhammed Ahmed El-Mejhemij (307-430. h.g.) udara temelje na kojima će se formirati razni derviški redovi.
Dakle, sufizam je 300 godina nakon objave Kur’ana, počeo pokazivati svoje pravo lice, koje je ranije prekrivao strahujući od islamskog mača, koji je dok su ga nosile ruke ashaba sasijecao sve novotarije u korijenu. Ideje prvih sufija počinju davati plodove, i šeri’atski sudovi imaju puno posla sa jereticima.
Od svoje pojave pa sve do prvih javnih istupa u četvrtom hidžretskom stoljeću, nijedan arap nije prihvatio sufizam. Svi su oni porijeklom iz Perzije.
U šestom hidžretskom stoljeću mnogi sufijski šejhovi tvrde da vode porijeklo od Muhammeda s.a.v.s. i svaki od njih zasniva zaseban tarikat. Tako se u Iraku javlja Er-Rufa’i, u Egiptu El-Bedevi (čije je porijeklo tadašnjim Egipćanima bilo potpuno nepoznato).
U sedmom i osmom hidžretskom stoljeću sufijska fitna doživljava kulminaciju. Osnivaju se posebni kružooci derviša i na sve strane se nad grobovima grade turbeta i kubbeta i to pod blagoslovom Fatimija koji su vladali Egiptom i još nekim pokrajinama islamskog svijeta.
Sufizam dobija svoj današnji oblik između petog i šestog stoljeća, u vrijeme Ebu Hamida El-Gazalija (450.-505. h. G.) rođenog u perzijskom gradu Horasanu. Gazalija je bio veliki borac protiv filozofskih učenja, ilmul kelama i uveliko je sufijsko učenje približio islamskom, da bi se na kraju u potpunosti odrekao sufizma. Peto hidžretsko stoljeće za sufizam predstavlja pravi procvat koji se iz Irana počinje širiti prema ostalim dijelovima islamskog svijeta.
U to doba se javljaju Kaderije i Rufaije, kao i poznati učitelj sufizma Es-Suhraverdi Šihabu Ed-Din Ebu el-Futuh Muhjuddin ibn Hasen (549.-587. h.g.) kojeg je pravedni halifa Salahuddin El-Ejjubi zbog nevjerstva pogubio.
Isto tako pojavljuje se Ibn Arebi (560.-638. h.g.) samozvani “zadnji evlija”, koji obnavlja učenje o vahdetul vudžudu, tj. samo jednom postojanju i o tome da se sva Božija svojstva mogu oličiti samo u čovjeku kada se on utopi u Bogu.
A što se tiče Bosne, sufizam se u njoj javlja dolaskom Osmanlija. “Osmanlijska država je derviškim redovima davala podršku čak i službenim aktima, što je doprinijelo širenju sufizma, praznovjerja i izopačenih ideja kod neukog svijeta. Međutim, Allah s.v.t. je na Sebe preuzeo obavezu da će čuvati ovu vjeru sve do Sudnjeg dana. I kada god nastupi period nazadovanja i zastranjivanja u vjeri, učini da se nađe ulema koja će ummet vratiti ka pravom putu.” [3]
VEZA IZMEĐU SUFIZMA I ŠI’IZMA
Sufizam je ši’itsko čedo, strano islamskom učenju. Prvi sufija je bio Perzijanac, Abduke Abdulkerim, ši’ija i čelnik kufanskih otpadnika od islama. Prvo arapsko mjesto u kome se pojavio sufizam je bila Kufa, koja se nalazi u blizini Perzije. Sufizam se od svoje pojave pa sve do četvrtog hidžretskog stoljeća nema ni jednog pristalicu među arapima. Sve sufije tog vremena su porijeklom iz Perzije.
Na zemaljskoj kugli ne postoji država u kojoj ima više sufizma od Irana.
Između sufizma i ši’izma postoji vidna veza. I jedni i drugi se najčešće pozivaju na Aliju r.a. koji je za sufije prvi kutb, a za ši’ije prvi evlija.
Sufije su ideju o kutbovima i ebdalima preuzeli od ši’itske sekte ismailije. Vjera u bezgriješnost sufijskih evlija je preuzeta iz ši’itskog vjerovanja u bezgriješnost njihovih imama.
SUFIJSKE SEKTE (TARIKATI)
Sufije imaju veoma mnogo tarikata. Gotovo da nema muslimanske zemlje, a da u njoj nema sufija. Posvuda nalazimo njihova svetišta, kabure njihovih evlija kod kojih veoma mnogo ljudi čini širk. Oni brižno čuvaju kaburistane, obilaze ih, ponekad ih osvjetljavaju, nad njima podižu turbeta ili kubeta, polažu na njih cvijeće, ili pak, oko njih tavafe i prizivaju ih.
Egipatski “Mešihat derviških redova” je 1989. god. izdao tabelu sa 72 priznata derviška reda.[4] A svaki od njih se raslojio na nekoliko desetina ili pak, stotina manjih tarikata. Tako se npr. jedan od egipatskih ogranaka šazilijskog tarikata koji se zove “hamidije šazilije”, pocijepao na hiljadu drugih sekti. Sljedbenike svih tih mnogobrojnih podsekti možete vidjeti kod turbeta i mezara tobožnjih evlija. Tako su se i neke od velikih egipatskih džamija preobratile u kaburistane njihovih evlija kod kojih se čini svakovidni vid širka.
Isti je slučaj i sa Sudanom u kojem se sufizam javlja tristotine godina nakon hidžre Allahovog Poslanika s.a.v.s. U Sudanu, ali i u svim drugim mjestima, kolonijalisti svesrdno podržavaju sufizam, jer on nikada nije bio prepreka njihovoj ekspanzionističkoj politici. Naprotiv, historija nam svjedoči da je na čelu engleske kolonijalističke vojske koja je porobila Kartum porazivši vojsku halife Mehdija u bitci (Um Dibukrat) stajao šejh jednog poznatog derviškog reda.
Sufizam je umrtvio sudanske mase, koje su morale biti slijepo poslušne šejhovima, ‘poput mrtvaca u rukama onoga ko ga gasuli’. Ako je šejh kazao ‘da je sinoć hodao po nebesima’, ili ‘da mu je Poslanik s.a.v.s. u snu naredio da radi tako i tako’, tu nije bilo pogovora. Takvo stanje je potrajalo sve do 1917. god., kada veliki islamski učenjak Ahmed ibn Hadžer počinje razotkrivati pravo lice sufizma, pozivajući u pravi islam i najavljujući rat kubetima i građevinama nad mezarima kod kojih se uveliko čini širk. Tada je u Sudanu takvih turbeta bilo više nego džamija. U jednom selu od 5000 stanovnika je bilo 99 turbeta, a džamija nije bilo ni 10. Sufije su Ahmedovom pozIvanju davale neviđen otpor, ali Allah s.v.t. je htio da sunce čiste vjere iznova zasija sudanskim nebom, i da čista akida iznova zauzme mjesto koje joj pripada u zajednici muslimana. Plodovi islamskog da’veta počinju sazrijevati u svijesti ljudi. Iznova se traži da Sudanom vlada šerijat, da zaživi čisti i izvorni islam. Islam koji je svoje sljedbenike jedan put učinio vođama čovječanstva. Budi se uspavni «div». Islam će iznova imati tlo pod nogama, onoga ko će ga štititi nakon što je živio kao jetim, obezglavljen bez domovine, bez oca i majke. I (tek) tada ustaje Amerika i cijeli kršćanski svijet u osudi Sudana. Tada se on proglašava stjecištem fundamentalista. Zapitajte se zašto bezbožnom svijetu nije smetao podervišeni Sudan? Naravno, odgovor je jednostavan, jedno mračnjaštvo nikada nije smetalo drugom mračnjaštvu? Zajedno ne mogu samo istina i zabluda, svjetlost i tmina. To je Allahov zakon.
Ni u Nigeriji stanje nije ništa bolje. U njoj ima preko 10 000 000 sufija tidžanijskog tarikata.
U Maroku i Sjevernoj Africi ima oko 10 000 000 sljedbenika hatmijskog reda. U Pakistanu i Indiji ima veoma mnogo derviša koji pripadaju redu zvanom Pirilvije. Oni zastranjuju u određivanju uloge i položaja Allahovog Poslanika s.a.v.s., prizivaju umrle šejhove kada se nađu u nevolji, pokazuju veliko neprijateljstvo prema sljedbenicima sunneta, prinose žrtve kod mezara svojih evlija, obilaze ih u određeno doba godine i upućuju im dove.
Takvo je stanje i u mnogim drugim krajevima islamskog svijeta. Posvuda širk i mračnjaštvo.
Pa neka te ne zavaravaju ni naše bosanske sufije. Tragovi širka se naziru i kod nekih od njih, na Ajvatovici koja je za njih «mali hadždž», kod turbeta sedmorice braće u Sarajevu, u Karićima u koje je odlazak jedanput godišnje «ibadet», u tekijama, kod mezarja koje oni podižu po Sarajevu, Travniku, Tešnju i dr., ako treba i od sredstava namijenjenih za obnovu džamije. Posvuda isti simptomi, ista bolest, ista zabluda i isti millet.
Pošto je nemoguće pobrojati sve derviške redove, jer im broj ne zna niko osim Allah s.v.t. zadovoljit ćemo se pomenom najpoznatijih.
1. Kaderije ili Džejlanije
Tvrdi se da im je osnivač[5] Abdulkadir Gejlani (umro 561. h.g.) kome se pripisuju djela koja ne može činiti niko osim Allah, kao što su: oživljavanje mrtvih, poznavanje gajba (tajanstvenog), određivanje šta će se desiti u svemiru i za života, a i nakon smrti. On je, kako to tvrde derviši, svojim muridima propisao određene zikrove i virdove. Govorio im je (?): “Ko se nađe u nevolji neka od mene traži pomoć, pa ću mu olakšati…”[6] Mezar mu je u Bagdadu i posjećuju ga velike skupine sufija tražeći u tome bereket i oni mu svake godine prave mevlude.
2. Rufa’ije
Njihov osnivač je Ebul Abas Ahmed ibn El-Husejn Er-Refa’i (580. h.g.), za koga tvrde da posjeduje božanske osobine, da je kutb nad svim kutbovima, i na Zemlji i na nebu, da svih sedam nebesa nosi na svojoj nozi, kao što nosi običnu halku.[7] Rufa’ije svoje “keramete” dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa ši’ijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed Er-Rufa’i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije.
3. Ahmedije ili bedevije
Osnivač ovog tarikata je najpoznatiji egipatski “evlija” Ahmed El-Bedevi, koji je rođen u jednoj ši’ijsko iranskoj porodici, a umro 624. h.g. u Iraku, gdje je pokopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 000 000 Ahmedija. Sljedbenici ovog tarikata su izašli iz okvira islama. Svo njihovo učenje je zatrovano mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist.
Njih ima u Egiptu i mnogim dijelovima Evrope, a obično se prepoznaju po crvenoj ‘poši’ koju zamotavaju oko glave. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.
4. Bektašije
Ovaj tarikat se proširio među Osmanlijama, a i danas postoji u Albaniji. Njihovo učenje je blisko učenju ši’itskih sufija.
5. Mevlevije
Osnivač mevlevijskog reda je iranski pjesnik Dželaludin Er-Rumi (umro 672. h.g.). Pokopan je u turskom gradu Konji. Sljedbenici ove sekte se razlikuju od ostalih derviša po tome što u toku zikra plešu u krugovima. Ovaj derviški tarikat je bio uveliko rasprostranjen u Turskoj i nekim dijelovima Zapadne Azije, a danas se mogu pronaći samo neke od njihovih tekija u Turskoj, Halepu (Sirija) i nekim dijelovima Maroka.
6. Nakšibendije
Osnivač ove sekte je šejh Behauddin Muhammed ibn Muhammed El-Buhari, poznat kao Šah Nakšibend (umro 791. h.g.). Njegov tarikat se raširio u Iranu, Indiji i zapadnim dijelovima Azije.
Mnoge derviške sekte su iščezle, a u okrilju sufizma su se javljale druge, manje poznate sekte, kao što su: Tidžanije, Kadijanije, Šazilije, Kana’ije, Kajrevanije, Murabitije, Bešbešije, Senusije, Muhtarije, Hatmije i dr.
I svaka od njih tvrdi da je samo ona na pravom putu, a u stavri su sve u zabludi, i ni s jednom od njih nije došao Allahov Poslanik s.a.v.s. i od svih njih je islam čist.
VASPITNE MJERE KOJIMA SE DERVIŠI PODVRGAVAJU
Šejhovi svoje sljedbenike prevaspitavaju na jedan poseban način. Od njih traže slijepu pokornost. Poslušaj šta od njih traže, pa sam donesi sud o svemu. Evo samo nekih od njihovih zahtjeva:
U šejhovom prisustvu budi kao mrtvac u rukama onoga ko ga gasuli; bez dozvole nema pogovora, ni pokreta ni priče.
Onaj ko svome šejhu kaže: ‘Zašto?’ nikada neće uspjeti.
Ako tvoj šejh učini nešto nepristojno, znaj da je njegova nutrina potpuno čista.
Onaj ko nema šejha, šejtan mu je šejh.
Nipošto ne prezirite to što neki od evlija ne klanja s vama u džematu. Postoje ljudi koji svaki namaz klanjaju van zemlje u kojoj žive. Neki od njih svaku džumu klanjaju u haremu Mekke ili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., a neki pak klanjaju svaki akšam na Zul Karnejnovom zidu ili na brdu Kaf …
Ne druži se s onim ko nevoli tvoga šejha.
Od šejha ne skrivaj ništa što ti padne napamet, i bez njegove dozvole se nemoj ženiti niti putovati. Muridu je haram da pita…
Šejh El-Džunejd je svoje muride savjetovao da ne budu zaokupljeni: ‘sticanjem opskrbe, izučavanjem hadisa (Poslanikovog s.a.v.s. sunneta), ženidbom’. On isto tako od njih traži da ne čitaju, ne pišu, jer je to kraći put do spoznaje.
Ovo su samo neke od metoda kojima odgajaju svoje muride i pripremaju ih na slijepo slijeđenje njihovih zabluda.
Eto, tako sufijski šejhovi odgajaju svoje muride. Postavljaju temeljna pravila koja treba da u potpunosti upokore pristalice njihove sekte. Od običnog derviša se traži slijepa pokornost: da bude samo alatka u rukama nekoga ko za njega misli. On treba da pokorno i bez ikakvog razmišljanja radi ono što mu se servira. I tako neuki slijepo slijede zalutale, ljube im ruke, pred njima osjećaju strahopoštovanje, od njih odlaze povijajući svoje vratove. Njihov glas ne smije se čuti. Šejhu se vjeruje sve, jer je on, za njih, nepogrješiv.
Sve su to prepredene zamke kojima šejhovi skrivaju svoje neznanje i zavode potpunu vlast nad umovima i srcima običnog svijeta.
Gdje to u Allahovoj s.v.t. vjeri stoji da svako mora imati šejha? Islam ne traži slijeđenje nikoga osim Allahovog Poslanika s.a.v.s. Muslimanu je jedini uzor on, a od drugih se znanje uzima samo ako ono nije u protivrječju s njegovim sunnetom. Dakle, od nas se traži slijeđenje ispravnog programa, a ne slijeđenje osobe. U islamu nema slijepog slijeđenja. Allahov Poslanik s.a.v.s. se u potpunosti slijedi samo zato što ga je Allah sačuvao od grijeha, a od svakog drugog se uzima i odbacuje. Muslimanu je dovoljno da prisustvuje dersovima raznih alima i da od svih njih uzima znanje. To je ono što se od njega traži: da upozna svoju vjeru, a ne da slijepo slijedi osobu, ma ko ona bila.
Šejh može izaći i go na mimberu i u takvom stanju održati hutbu, može poput faraona tvrditi da je ‘on bog’ kao što je to učinio njihov šejh Halladž, može tvrditi da jednim korakom obiđe zemaljsku kuglu, da je hodao po nebesima, i da radi ono što ne može činiti niko osim Allaha s.v.t., a murid sve to treba da povjeruje, i to bez ikakvog pogovora, i ijednog pitanja. Šejh je za njih nepogrješiv, njegova nutrina je čista, a čudesa koja radi su kerameti.
Ako se sufijama prigovori, reči će: “Naravno, samo su oni tako nešto u stanju, jer samo oni ‘poznaju’ tajna značenja Kur’ana.”
[1] Et-Tesavvuf el-menšeu vel meraddi’, Šejh Ihsan Ilahi Zahir. [2] Vidi časopis El-Usreh, koji izdaje islamski vakuf Holandije, br. 57, 1418. h.g. str.28. [3] Nurul jekini fi usuli ed-dini fi šemi ‘akaide Et-Tahaviji, od Hasana Kati El-Akhasarija, u obradi dr. Zuhdije Adilovića, str. 23. na arapskom jeziku. [4] Vidi djelo “El-Fikr-es-sufij el-mu’asir”, koje je napisao Abdulaziz el-Kaš’ami, str. 237 [5] Neke od sekti nekada tvrde da im je osnivač određena osoba, a ponekad je ta osoba daleko od svega što joj se pripisuje. [6] Vidi Dairetil me’arif el-islamije, 11/171 [7] Vidi Kaladetul dževahir, str. 42
OSNOVE SUFIJSKE VJERE
Sufije imaju svoj akaid, svoje vjerovanje u Boga, svoje razumjevanje poslanstva, svoj sud o evlijama i svoje viđenje svijeta. I njihovo vjerovanje ovisi o tarikatu koji slijede. Ovdje iznosimo samo osnovna ubjeđenja većine sufija po pitanju njihovog odnosa prema Allahu s.v.t., Njegovoj vjeri, Poslaniku s.a.v.s., evlijama, džennetu, džehennemu, Iblisu, faraonu, virdovima, zikru, ibadetu, dovi, i sl.
SUFIJSKA VJERA U ALLAHA S.V.T.
Neki od derviša slijede eš’arijski ili maturidijski pravac u pitanju Allahovih s.v.t. svojstava i imena, drugi tvrde da se sufija utapa u Allahovo s.v.t. biće i s Njim sjedinjuje, a treći smatraju da ima samo jedno postojanje, te su širenjem ideje o hululu, ittihadu i vahdetul vudžudu potpuno izašli iz okvira islama.
1. Hulul i ittihad
Prvi zagovornik hulula i ittihada je bio Halladž i u tom učenju je vidan uticaj indijsko-kršćanskog asketizma. Sjeme koje je posijao Halladž i danas, poput korova klija. I danas ima derviša koji vjeruju u ‘hulul’, tj. da se Bog utjelovljuje u biću sufije i da se sufija sjedinjuje s Bogom do te mjere da išćezava sve što ih je nekada razdvajalo. Otuda su, neki od njih u stanju ‘opijenosti’ izrekli nevjerničke riječi, poput onih koje je izgovarao faraon: “Ja sam bog”, i “U mom džubbetu nema nikog osim Allaha”.
2. Vahdetul vudžud
‘Vahdetul vudžud’ je ideja koju je Iblis prvi puta zasijao u glavi Muhjuddina ibn ‘Arebija. Tako je on počeo govoriti o ‘samo jednom postojanju’. Po njemu ne postoji ništa osim Allaha, da bi potom za sve postojeće ustrdio da je sve to Allahovo biće. Govorio je ‘da je Allah stvorenje i da je stvorenje Allah!?’ Jednom prilikom je rekao: “Allah mene hvali, i ja Njega hvalim. Ja obožavam Njega i On obožava mene.” A za svoju knjigu “El Futuhat el-Mekkije” kaže da je ona od Allaha s.v.t.!?
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: “Da mene jedanput vidiš, bolje ti je nego da vidiš Allaha hiljadu puta.” Kada je jedan čovjek pokucao na njegova vrata on je uzvratio: “U kući nema nikog osim Allaha.”
Jedan drugi sufijski šejh bi prilikom oblačenja svoga džubeta govorio: “U džubbetu nema nikog osim Allaha.”
Halladž, sufija kojem je sablja šerijata odsjekla glavu zatrovanu nevjerničkim idejama, je tvrdio ‘da su mu lično od Allaha s.v.t. stizala pisma koja je Allah napisao Svojom rukom’.
Neki derviši smatraju da je moguće vidjeti Allaha i na dunjaluku. Ed-Dusuki je izjavio: “Ja sam na nebesima vidio svoga Gospodara. Govorio sam s Njim, dok je On bio na Svome Kursu (prijestolju).”
Eto oni mogu ono što poslanici nisu mogli, Musa a.s. kojeg je Allah odlikovao nad ostalim svijetom, je molio Allaha da mu se pokaže, kako bi Ga vidio. Poslušaj šta mu Allah s.v.t. kaže: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Ne možeš Me vidjeti” – reče -, “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!”
“O Musa”, – reče On – “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom…”[1]
SUFIJSKA VJERA SE SASTOJI OD ŠERIJATA I HAKIKATA
Islam, po mišljenju sufija, se sastoji od dva dijela:
– Vanjskog koje se naziva šerijatom (Allahovim vjerozakonikom) i
– Tajanstvenog koji se naziva hakikatom (stvarnošću).
Šerijat je, za njih, samo kapija na koju ulazi svaki musliman, a hakikat je iznad šerijata i do njega mogu dospjeti samo odabrane sufije. Tako je njihov sufizam satkan od ta dva dijela islama. I kada im se iznesu jasni dokazi, oni za njih imaju nekakva ‘tajanstvena značenja’ koja ne zna niko osim njihov šejh. Na taj način dovode cijeli islam u pitanje. A kada je Ebu Bekr r.a., upitan za značenje ajeta koje mu je bilo nejasno, rekao je: “A koje će me to nebo zakloniti, i koja će me to Zemlja na sebi nositi, ako ja o Kur’anu kažem ono što ne znam?!” Međutim, zavirite u Mesneviju koju oni nazivaju najboljim komentarom Kur’ana, pa ćete vidjeti kako sufije tumače Kur’an!
Navodimo samo jedan primjer njihovog iskrivljavanja Kur’ana. 106. ajet sure Bekare, koji je Korkut preveo ovako: “Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo…”, a šejh šazilijskog reda, Ebu El-‘Abbas El-Mersij (umro 1287. h. god.) ga tefsiri ovako: “Mi nijednog evliju ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da boljeg od njega ili sličnog njemu ne dovedemo…”
SUFIJE I POSLANIK S.A.V.S.
Među sufijama postoje i oni koji smatraju da je stepen do koga su se oni uzdigli iznad deredže do koje je došao Allahov Poslanik s.a.v.s. zato što on nije poznavao čelnike tesavvufa, kako to izjavljuje učitelj sufizma El-Bistami. On kaže: “Mi smo zagazili u more na čijoj su obali zastali Allahovi poslanici.”
Neki od njih vjeruju da je Muhammed s.a.v.s. prvo Allahovo stvorenje, vrhunac svemira i da su od njegovog nura stvoreni nebesa, Zemlja, Arš, Kursijj i sva ostala stvorenja, a da za to nalaze nijedan valjan dokaz.
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: “Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen, kako sam ja samo uzvišen! Allaha mi, moj bajrak je veći od Muhammedovog! Pod mojim bajrakom su svi vjerovjesnici od ljudi i džinna!”
A drugi tvrde da njihovi šejhovi Poslanika s.a.v.s. vide u budnom stanju. To se samo njima ‘dešava’. Poslanika s.a.v.s. nakon smrti i ukopa niko od ashaba nije vidio, ali eto danas među dervišima ima i onih koji su bolji od njih i tako nešto mogu. Da nas Allah sačuva od takvih gluposti.
Ahmed Et-Tidžani, (1815. god.) je tvrdio da se susreo s Poslanikom s.a.v.s. i s njim direktno razgovarao, pa mu je Poslanik s.a.v.s., rekao da uči slijedeći salavat: “Allahumme salli ‘ala sejjidina Muhammedinil – fatihi lima aglika, vel-hatimi lima sebeka, nasiril-hakki bil-hakki, el-hadi ila siratikel-mustekim, ve ‘ala alihi hakka kadrihi ve mikdarihi el ‘azim.”, i rekao mu: “Ko ga prouči jedanput kao da je proučio Kur’an 6000 puta.[2] Svaki komentar na ovo je suvišan.
SUFIJSKE EVLIJE
Po islamskom učenju, svaki musliman koji se pokorava Allahu, ostavlja ono što mu On zabranjuje i slijedi sunnet Njegovog Polsanika s.a.v.s., je evlija. U Kur’anu i sunnetu se nigdje ne kaže da su kerameti dokaz da je neko evlija.
Međutim, sufije po pitanju evlija imaju više stavova. Jedni ih smatraju nižim od Allahovih poslanika, drugi ih uzdižu iznad njih, treći ih poistovjećuju sa Allahom u svim božanskim svojstvima, tvrdeći da evlija daje opskrbu, stvara, oživljava i usmrćuje, i ima neka zaduženja u svemirskim događanjima.
Po njihovom ubjeđenju evlije imaju hijerarhiju po kojoj najveći stepen, deredža ‘gavsa’, zatim ‘kutba’, pa ‘bedela’ i ‘nedžba’. A sve evlije se noću okupljaju u Mekkanskoj pećini Hira radi uvida u sudbine.
Ahmed Et-Tidžani je rekao: “Allah je u stanju da poslije mene pošalje drugog evliju, ali On to neće učiniti, isto kao što neće ni novog poslanika poslati nakon Muhammeda s.a.v.s.”
Neki od sufija ne vjeruju u tako nešto, ali se ‘približavaju’ Allahu prizivanjem umrlih evlija. Tome ih uče njihovi najveći šejhovi.
Tako je Ed-Dusuki izjavio: “U mojoj ruci je bio džehennem, pa sam ugasio njegovu vatru, i džennet pa sam otvorio njegove kapije. Niko me neće posjetiti, a da ga neću uvesti u džennet zvani Firdevs… I nikada evlija nije bio sjedinjen s Allahom, a da s Njime nije razgovarao kao što je Musa a.s. s Njime razgovarao.”
Brate, ne vjeruj Ed-Dusukiju nego vjeruj Allahu s.v.t., koji poručuje: “Njegovoj kazni nećete umaći ni na Zemlji ni na nebu, a nemate, mimo Allaha, ni zaštitinika ni pomagača.”[3]
Sve je to tako daleko od čistog islama u kome evlija ni sebi ni drugome ne može nikakvo dobro pridonijeti. A tako je mnogo derviša koji tavafe oko mezara evlija i upućuju im dove, što predstavlja širk. To sam svojim očima vidio u jednoj velikoj džamiji u Damasku (Sirija). Uzvišeni Allah kaže: “Samo se Njemu možete moliti! A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati, kao što ni voda neće stići u usta onome koji prema njoj samo dlanove svoje pruži; molitva nevjernika je stvar izgubljena.”[4]
Zemljom nije hodao bolji čovjek od Muhammeda s.a.v.s., a njemu Allah s.v.t. kaže: “Reci: “Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga Njemu ravnim ne smatram.” Reci: “Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim.”[5]
Omiljena sufijska mjesta su kaburi evlija. I gdje god oni vode glavnu riječ oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljvaju. A u islamskom svijetu se širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh, i sl. Allah s.v.t. onima koji tako misle poručuje: “Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! – Njemu ćete se vratiti.”[6]
Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju evlije (zaštitnike) i govore: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili.”[7]
[1] A’raf 143-144.
[2] Vidi njihovu knjigu: Dževahiru el-me’arif ve bulugu el- emani fi fidi sejjidi Ebil ‘Abbas Et-Tidžani 1/136
[3] Ankebut 22
[4] Ra’d 14
[5] Džinn 20-21
[6] Ankebut 17
[7] Zumer 3
SUFIJSKI KERAMETI
Kerameti su nadnaravna djela Uzvišenog Allaha koje Allah daje nekome od Svojih dobrih robova. Onaj kome se takvo nešto desi je u narodu poznat kao evlija. Međutim, po islamskom učenju pojam evlije je različit. Svaki vjernik je Allahov evlija. A što se tiče nadnaravnih djela, ona sama po sebi nisu ničemu dokaz. I kada bi nekoga vidjeli da leti po nebesima bez ikakve letilice, to samo po sebi nije dokaz da je dotična osoba evlija. Možda ga nose šejtani, možda obmanjuje vid onoga koji ga posmatra, možda se radi o sihru i magiji. Zato za nas uopšte nije bitno to što je nekom od ljudi dato neko nadprirodno djelo, jer ono samo po sebi ništa ne dokazuje. Vjernik gleda u njegova djela, pa ako ona budu u skladu s Allahovom vjerom, onda može tu osobu smatrati dobrom.
Razlika između kerameta i mu’džiza je u tome što se mu’džiza dešava na molbu nekog od Allahovih poslanika, a keramet nekom od Allahovih dobrih robova. Mnogi ne prave razlike između kerameta i magije koju čine najgora stvorenja koja hodaju ovom zemljom.
Međutim, kerameti su kod sufija nešto sasvim drugo. To se kod njih postiže duhovnim vježbama. Prof. Muhammed Handžić nam govori o stavu Hasana Kjafije Prušćaka po tom pitanju, pa kaže: “Prezirao je derviške šejhove svog vremena, suprostavljao se njihovom učenju, i dolazio im s jasnim šerijatskim dokazima. Između ostalog im je govorio: ‘Da se keramet postiže duhovnim vježbama i ja bih ga postigao…'[1]
‘Kerameti’ nekih derviških šejhova su tako krivotvoreni i jadni da je suvišan svaki komentar. Zato ćemo pomenuti samo neke od ‘kerameta’ zabilježenih u njihovim knjigama, i prepustiti čitaocu da o njima sam formira svoje mišljenje.
Eš-Ša’rani kazuje: “Šejh Ibrahim bi pri ulasku u neko nepoznato mjesto, selam poimenice nazivao svakom pojedincu, i malom i velikom, kao da je među njima odrastao. Potom bi se potpuno go popeo na mimber i održao ljudima hutbu.”
El-Menavi nam govori o kerametima Muhammeda Es-Sa’idija: “Njemu su se događali mnogi kerameti, od kojih je i to da bi mu došao lav, pa bi ga on zajahao i na njemu išao kuda god hoće.”
A za šejha Ahmeda Es-Sadija kaže: “Kada bi šejh Ahmed pao na sedždu ostao bi na njoj godinu dana, tako da bi na njegovim leđima nikla trava i drugo rastinje.”
Jedan od sufijskih kutbova kaže: “Da se ne stidim Allaha pljunuo bih na Njegov džehennem i on bi se pretvorio u džennet.”
Eš-Ša’rani priča o kerametima šejha Jusufa El-‘Adžmija: “Pogledao je u psa pa su ga počeli svi psi slušati i slijediti. Kada bi krenuo svi psi bi krenuli, a kada bi zastao svi bi zastali. Javili su to šejhu Jusufu, pa je poslao čovjeka do tog psa da mu kaže: ‘Neka si bijedan i jadan’, pa su se psi okrenuli protiv njega i počeli ga ujedati. Potom je šejhov pogled ponovo pao na tog istog psa, pa su ga psi ponovo počeli poštivati. I kada se pas razbolio, dolazili su mu psi sa svih strana i za njim žalosno plakali. Krepao je, pa je tuga za njim među psima porasla. Posvuda se čuo lavež pasa. Nekim ljudima je došao ilham (nadahnuće) da tog psa pokopaju. I od tada su svi psi koji su ga poznavali, svake godine posjećivali njegov kabur. A kakav bi tek ugled imao čovjek kojeg bi on pogledao?!”
“Učeniku Ebu Jusufa Ed-Dehmanija je umro sin, pa se ražalostio. Došao mu je šejh Ebu Jusuf i njegovom mrtvom sinu naredio: ‘Ustani’, i on je ustao i dugo nakon toga živio.”
Ebu Talib El-Mekij kazuje: “Korak od Allahovog evlije se proteže na 500 godina. On jednom nogom stane na brdo Kaf, a drugom na neko drugo brdo i načinivši samo jedan korak obiđe cijelu zemaljsku kuglu.”
Muhammed Ahmed Fergali nam kazuje o kerametu svoga šejha, pa kaže: “Jednog dana je krokodil pojeo kćerku Muhejmira En-Nekiba, pa je plačući otrčao do šejha, koji mu naredi: ‘Idi na mjesto, gdje ju je krokodil pojeo i na sav glas ga zovni i reci mu da dođe kod mene’. I on ga je zovnuo. Krokodil je izašao iz vode i došao pred šejhovu kuću. Šejh je naredio kovaču da mu izbije sve zube, a potom krokodilu naredio da iz svoje utrobe izbaci djevojčicu, što je on poslušno učinio. Potom je šejh od njega uzeo zavjet da više nikada neće nikoga iz tog mjesta pojesti, i on je sa suzama u očima otišao prema rijeci.”
A sada poslušaj Allahove riječi: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i vi osim Allah nemate ni zaštitnika ni pomagača.”[2]
Ebu Nasir Et-Tusi nam kazuje o “kerametima” svoga šejha Muhammeda ibn Alija El-Kitanija, pa kaže: “Na tavafu (oko Kabe) je proučio 12 000 puta cijeli Kur’an.”
Zamislite, ako je svaki dan proučio cijeli Kur’an koji ima 600 stranica, trebale su mu 33 godine da ga prouči 12 000 puta. A onaj ko ga prouči prije tri dana nije ga razumio. Tako nešto, zaista, niko ne može osim sufijski šejh!
Šejh Et-Tidžani za evlije kaže: “Ni jedan evlija u džennet neće ući bez obračuna, osim ja.”
Egipatski derviš Abdurrahim El-Kanavi priča o kerametu svoga šejha: “Dok smo, jednog dana, sjedili kod šejha, među nas je s neba sišao nekakav duh o kome ništa nismo znali. Šejh je s njim razgovarao oko sat vremena da bi se on potom uzdigao na nebesa. Pitali smo ga o čemu se to radi, pa nam je rekao: ‘To je bio melek koji je počinio grijeh, pa je pao s nebesa među nas da od mene zatraži šefa’at (zagovorništvo da mu Allah oprosti). Ja sam to učinio i moj šefa’at je primljen te se on ponovo vinuo u nebesa.”
Ako povjerujemo šejhu, šta ćemo onda s Allahovim riječima u kojima Allah tvrdi da Njegovi meleki ne griješe?
“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.”[3]
Pripadnici nekih derviških redova se udaraju sabljama, i gutaju vatru i time dokazuju da su evlije i da posjeduju keramete.
A u stvari se radi o šejtanskim trikovima kojim obmanjuju neuke. Uzvišeni kaže: “Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati;”[4]
Hinduski mušrici (Sike) su u gutanju vatre i probadanju sabljama vještiji od tih “naših” derviša, pa hoćemo li i za njih reći da su evlije?!
Eto to vam je sufizam. Gomila bajki izmiješanih s kojekakvim virdovima i zikrovima koje nije objavio Uzvišeni Allah i s kojima nije došao Njegov Poslanik. I onaj ko u njih povjeruje, taj je, zaista u stanju povjerovati u sve što mu šejh kaže. S takvim je lahko manipulisati, jer su u potpunosti isključili svoj razum.
Onaj ko vjeruje da mrtvog može oživiti neko mimo Allaha s.v.t., veći je nevjernik od predislamskih Arapa za koje Allah s.v.t., tvrdi da su vjerovali u to da samo Allah oživljava, daje opskrbu, spušta s neba kišu: “A da ih upitaš: ‘Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?’ – sigurno bi rekli: ‘Allah!’ Pa kuda se onda odmeću? Allah u izobilju daje hranu onome kome hoće od robova Svojih, a nekome i uskraćuje; – Allah, zaista, zna sve. A ako ih upitaš: ‘Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava?’ – sigurno će reći: ‘Allah!’ a ti reci; ‘Hvala Allahu!’ ali većina njih ne shvaća.”[5]
Oni su ispravnije razumijevali Allahovu moć, jer su vjerovali da samo Allah stvara, hrani, ravna svemirom, uvodi u džehennem i džennet … Pa koliki li je tek onda širk nekih današnjih derviša?!
Onaj ko vjeruje da se Bog utjelovljava u svakom insanu, veći je nevjernik od kršćana koji kažu da se Bog otjelovio samo u Isau i Merjemi. Kršćani tvrde da postoje tri boga (neuzubillah), a zagovornici “hulula” tvrde da je svako stvorenje bog, jer se bog po njima utjelovio u svemu. Zato neki njihovi šejhovi nazivaju svinji i psu selam i govore: “lebejke ve sa’dejk” što znači ‘odazivam ti se gospodaru’. I šta nam je preostalo da kažemo na sve to osim: “Neka ih Allah uputi i očisti njihove umove i srca od takvog smeća!”
Nad njihovim “kerametima” se zdrav razum zgraža. Pa zar ćeš, brate dragi, krenuti za takvim luđacima i vlastitim rukama se baciti u propast. Zar ćeš umjesto s čistog islamskog vrela piti s vrela mitova i bajki. Kloni se dedždžala koji i od tebe traže da ne učiš, ne čitaš, ne postavljaš pitanja, nego traže da pred njima budeš kao mrtvac, bez vlastite ideje, volje, ličnosti. Oni znaju da ne mogu obmanuti učenog i zato od tebe traže da isključiš vlastiti razum kojim te je Allah obdario. A onoga ko progleda nakon što mu um obasja svjetlost znanja oni odbacuju, etiketiraju ga kako se njegova riječ ne bi kod naroda prihvatala.
Imam Šafija, neka je Allah s njim zadovoljan, je rekao: “Čovjek koji prihvati dervišluk jutrom, neće dočekati podne, a da ne postane pravi ahmak.”
A onome kome se dopadaju sufijski “kerameti”, preporučujemo Ša’ranijevu knjigu “Et-Tabekat el-kubra”, jer je ono prepuno takvih izmišljotina.
[1] Nurul jekini fi Usuli ed-dini fi šerhi ‘akaide Et-Tahaviji, od Hasana Kjafije El-Akhasarija, u obradi dr. Zuhdije Adilovića, str.
[2] Tevbe 116
[3] Tahrim 6
[4] Zuhruf 36
[5] Ankebut 61-63SUFIJSKA VJERA U DŽEHENNEM I DŽENNETPravi sufija od Allaha ne traži da ga uvede u džennet. Za njega je to velika manjkavost. On žudi da se s Allahom sjedini, da spozna gajb (tajanstveni svijet) i postigne pravo na upravljanje svemirom. Eto to je džennet sufija.Isto tako je sa džehennemom. Sufija od njega ne bježi niti Allaha moli da ga od džehennema udalji. To je osobina robova, a sufija je slobodan. A zašto bi i bježali od džehennemske vatre kada vjeruju da im ona ništa ne može, i koja bi se ugasila, ili pak, u džennet pretvorila kada bi neki od sufija u nju ušao. Poslušajte šta oni o tome kažu:Ebu Jezid El-Bistani je govorio: “Džennet nije ništa drugo do dječja igračka.” Jedan od njihovih “kutbova” je rekao: “Da se ne stidim Allaha pljunuo bih na Njegov džehennem i on bi se pretvorio u džennet.”Možeš li zamisliti da je jedan od njihovih šejhova rekao: “Mi Allaha ne obožavamo iz želje da uđemo u džennet, niti bojeći se džehennema!”A Uzvišeni Allah, Svoje poslanike hvali zato što Ga skrušeno mole da ih uvede u džennet i da ih sačuva džehennema, pa kaže: “Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.”[1] Tj. nadali su se džennetu i strahovali od džehennema. Pa koga to treba (po)slušati: Allaha s.v.t. ili derviše!? U drugom ajetu Allah s.v.t. nam poručuje: “a Njemu se molite sa strahom i nadom;”[2]Šejh Muhammed Morgani kaže: “Onoga ko mene vidi, i onoga ko vidi onoga koji je mene vidio… itd. (pomenuvši pet generacija koje su jedne druge vidjele) toga neće džehennemska vatra pržiti.”Pa ako je on u pravu, pa čemu onda Kur’an i sunnet, kakav smisao imaju iman i činjenje dobrih djela, kada je onome ko njega vidi sve dopušteno i nema čega da se boji. Ebu Džehlu nije bilo od koristi to što je vidio Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a eto derviše će viđenje Morganija “spasiti” od vatre. Pa može li to zdrav razum prihvatiti?!Eto, tako sufizam iznova protivurječi čistom islamskom učenju. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, ni svojoj kćeri ne može na Sudnjem danu pomoći, a eto Morgani “može”. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem svojoj kćeri Fatimi radijallahu anha kaže: “Fatima, znaj da te ja od Allaha ni najmanje ne mogu zaštititi.” Time je savjetuje da radi što više dobrih djela i da se samo na Allaha oslanja, dok šejh Morgani tvrdi da je dovoljno da njega neko vidi, pa da bude sačuvan i spašen.SUFIJSKA VJERA U IBLISA I FARAONASufije veličaju Iblisa, uzdižu ga i prema njemu osjećaju sažaljenje. Među njima i onih koji vjeruju da je najbolji iman Iblisov iman, zato što on nikome nije pao na sedždu osim Allahu subhanehu ve te’ala. Njemu je Allah subhanehu ve te’ala oprostio i uveo ga u džennet.A Uzvišeni Allah u Svome Kur’anu jasno kazuje da se na Iblisa rasrdio, prokleo ga, iz dženneta protjerao i od Svoje milosti udaljio. Ali, za njih je, i pored svih tih ajeta najbolja akida (vjerovanje) Iblisova akida, zato što on nije pao na sedždu stvorenju, Ademu. Oni gube iz vida to da meleki na sedždu nisu pali zbog Adema alejhi selam, nego zbog Allahove subhanehu ve te’ala naredbe. Uzvišeni Allah za Iblisa kaže: “Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik.”[3]“on se uzoholio i postao nevjernik.”[4]Tako je i s faraonom. On je, po mišljenju sufija, i bolji vjernik i znaniji od Musa alejhi selama, jer je rekao: “Ja sam vaš gospodar najveći.”[5], i time pokazao da je sve što egzistira Bog. Tako je, po njihovom mišljenju, faraon, vjernik i zaslužuje džennet.Eto opet sufije jedno, a Allah subhanehu ve te’ala drugo. Onaj ko je čitao Kur’an zna da Allah subhanehu ve te’ala, u veoma mnogo ajeta faraona oslovljava kafirom i garantuje mu da će ga uvesti u džehennem, a već smo vidjeli šta o njemu kažu neke sufije, pa da vidimo šta o njemu kaže Uzvišeni Allah:“…a faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.”[6]“…a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i naveče u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!’”[7]“O velikaši”, – reče faraon – “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jar ja mislim da je on, zaista, lažac!’”[8]SUFIJE I ZIKROno što se danas smatra sufizmom (dervišlukom) je uglavnom skup mušričkih ubjeđenja i novotarija u vjeri, kao što je prizivanje Abdulkadira Gejlanija, ili riječi: “meded meded…” ili upućivanje dova kutbovima i šejhovima, i grupni zikr uz povijanje za koje u vjeri ne postoji nikakav dokaz.Sljedbenici svih derviških tarikata uče zikrove koje su izmislili njihovi šejhovi, i s kojima islam nema ništa zajedničko. Svi oni zikr obavljaju zajednički, dopuštaju ples, povijaju se desno i lijevo, podižu glas u toku zikra, koriste defove i druge muzičke instrumente, prizivaju Allaha imenima koja On sebi nije dao niti Ga je njima prizivao Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.A Allah subhanehu ve te’ala kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene.”[9]Podizanje glasa u toku zikra je zabranjeno.A Uzvišeni Allah kaže: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.”[10]Derviški zikr su propisali njihovi šejhovi i oni smatraju da je učenje baš tog zikra ibadet, dok je zikr koji je propisao Uzvišeni Allah u Kur’anu ili je njemu poučio Svoga Poslanika, zikr običnog svijeta. Tako su riječi: ‘la ilahe illallah’, zikr običnih ljudi, a riječi ‘Hu’ ili ‘ah’ zikr derviša.Zato je njihov zikr veoma čudan, a ponekad i smiješan. Obično ga počinju izgovaranjem riječi ‘Allah… Allah… Allah… Allah… Allah…’ (nakšibendije ga nazivaju srčanim zikrom), da bi neosjetno prešli na riječ ‘ah… ah… ah… ah… ah…’, ili ‘Hu… Hu… Hu… Hu… Hu…’ I kao da su potpuno zaboravili riječi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji zikr je: ‘la ilahe illallah’!”Uzvišeni Allah kaže: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!”[11] A kada su to riječi: ‘Hu… ili ah…’ i sl. bile Allahova imena?!Derviši, naravno, imaju svoje tumačenje Objave. Pogledajte kako oni ovdje iskrivljuju Kur’an, kako bi iznašli dokaz za svoje zablude. Navode Allahov subhanehu ve te’ala ajet: “Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.” En’am 91, i to im je dokaz da treba zikr činiti izgovaranjem riječi ‘Allah’. Takav način iznošenja dokaza je potpuno pogršan, i na taj način se može naći dokaz za sve. Tako npr. možete Allahovim subhanehu ve te’ala riječima: “Tako mi vremena, – čovjek je, doista, na gubitku,”[12] dokazati da je svaki čovjek gubitnik u svakoj situaciji. Međutim, to je pogrešan način korištenja dokaza, jer time je misao još uvijek nedorečena, te se moraju uzeti u obzir i ajeti koji slijede.Kur’an se ne može tumačiti neprirodnim isijecanjem pojedinih dijelova iz konteksta koji se ne da raščlanjivati. Derviši, namjerno prešućuju ajete koji prethode ajetu iz koga oni uzimaju dokaz za svoju zabludu. Oni neukim neće da kažu da je ajet koji su oni pomenuli, samo odgovor na upit u ajetu pomenutom prije njega. A sada čitajte taj ajet s ajetima koji mu prethode, pa sami zaključite da li ajet ukazuje na to da zikr treba obavljati izgovaranjem same riječi ‘Allah’ ili ukazuje na nešto drugo.Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘A ko je objavio Knjigu koju je donio Musa kao svjetlo i putokaz ljudima, koju na listove stavljate i pokazujete, – a mnoge i krijete-, i poučavate se onome što ni vi ni preci vaši niste znali?’ Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.”[13] Tj. Reci: ‘Allah je objavio Knjigu koju je donio Musa.’Sufija isto tako kaže: “Bojim se da izgovarajući riječi: ‘la ilahe illallah’ koje znače ‘nema boga osim Allaha’, ne umrem između negacije i potvrde koje se u njima nalaze. Zato izgovaraju samo Allahovo ime ponavljajući ‘Allah’ ili umjesto njega izgovaraju ličnu zamjenicu trećeg lica ‘hu’ (On). Takav način zaključivanja je u potpunosti pogrešan, jer u vjerodostojnom hadisu se kaže da se djela vrijednuju prema namjerama. I niko neće umrijeti kao nevjernik, ako ne bude u srcu nevjernik.Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je tražio da se samrtnik podsjeća na riječi: ‘la ilahe illallah’, jer će onaj čije posljednje riječi budu la ilahe illallah, ući u džennet.” A da postoji ikakva opasnost od smrti između negacije i potvrde, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ne bi tražio od samrtnika koji svakog momenta može umrijeti da izgovara te riječi, nego bi od njega tražio da zikr čini izgovarajući samo riječ ‘Allah’, ili pak, zamjenicu trećeg lica muškog roda kao što to rade sufije. Naravno, sufijski zikr je u potpunoj suprotnosti s islamskim učenjem.Zikr je vrsta ibadeta, a sve ibadete je propisao Allah subhanehu ve te’ala. I onaj ko nekome propiše način na koji će obavljati određeni zikr, ili mu odredi vrijeme ili količinu, on mora imati za to dokaz u Kur’anu ili sunnetu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, jer je vjerodostojnim putem do nas prenesen hadis: “Ko unese u ovu našu stvar (vjeru) što nije od nje, to mu se odbija.”Propisivanje zikra, njegove kakvoće, količine ili vremena je isključivo pravo Uzvišenog Allaha, i svako ko se u to petlja kvarta se u Allahovo. Zato su svi načini zikrova i virdovi koje ne nalazimo u životu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem neprihvatljivi, bez obzira ko ih propisao.A tvrdnja da šejh uzima znanje direktno od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, ili pak, direktno od Allaha subhanehu ve te’ala je samo podla laž na Allaha subhanehu ve te’ala i na Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Šerijat se ne uzima iz snova. Islam je upotpunjen prije smrti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i niko nam ne treba u njega ništa po svome prohtjevu unositi. “DOVE KOD SUFIJAVećina sufija pored Allaha subhanehu ve te’ala upućuju dove i vjerovjesnicima, i živim ili mrtvim evlijama. Često ponavljaju sljedeće riječi: ‘Ja Resulullah! El-Meded El-Meded… Ja Resulullah, alejku el-mu’temed!’, a to znači: ‘O Allahov Poslaniče, pomozi nas, pomozi nas… O Allahov Poslaniče, na tebe se oslanjamo!’ Neki od njih u dovi prizivaju mrtve i govore: ‘O Džejlani podari mi opskrbu, o Rufa’i izliječi me, o Šazili pomozi me!’ Takve dove su pravi širk.Uzvišeni Allah zabranio je da se bilo kome pored Njega upućuje dova, pa kada bi se radilo o najodabranijem Poslaniku, ili Allahu najbližem meleku. Dova se upućuje samo Uzvišenom Allahu.“i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik.”[14]“Ako ih upitaš: ‘Ko je stvorio nebesa i Zemlju?’, sigurno će reći: ‘Allah!’, a ti reci?: ‘Mislite li vi da bi oni kojima se, pored Allaha, klanjate mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini, ili, da bi mogli zadržati milost Njegovu, ako On hoće da im je podari?’”[15]Dova je ibadet isto kao i namaz. I kao što se nikome osim Allahu subhanehu ve te’ala ne može klanjati, tako se nikome drugom ni dova ne smije upućivati. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: “Dova je ibadet.”[16]
Tako onaj ko klanja, posti, obavi hadždž, ali uz to traži pomoć od mrtvih ili od meleka, taj je mušrik. Ako bude posavjetovan, pa ustraje u svome širku, umro je kao mušrik, te se ne gasuli, ne klanja mu se dženaza, niko od muslimana ga ne nasljeđuje, ne kopa se u muslimansko groblje, ne smije se za njega moliti oprost grijeha, jer je počinio veliki širk koji izvodi iz islama. “
[1] Enbija 90
[2] A’raf 56
[3] Sad 73-74
[4] Bekare 34
[5] Nazi’at 24
[6] Junus 83
[7] Mu’min 45-46
[8] Kasas 38
[9] Enfal 2
[10] E’araf 55
[11] E’araf 180
[12] Asr 1-2
[13] En’am 91
[14] Junus 106
[15] Zumer 38
[16] Bilježi TirmiziDERVIŠI I IBADET“Tesavvuf se u trećem i četvrtom stoljeću javlja zaodjenut u ‘ruho’ ibadeta, pobožnosti i odricanja, što je po islamskom učenju ne samo prihvatljivo, nego i pohvalno, da bi ubrzo nakon toga pokazao svoje pravo lice. Takav je slučaj sa svakom novotarijom. U vjeri se nikada nijedna novotarija nije pojavila, a da na samom početku nije bila upakovana u islamsko ruho koje je prihvatljivo, pa čak i pohvalno u očima onih kojima se ona nudi.”[1]I među današnjim sufijama ima onih koji vjeruju da su namaz, post, hadždž i zekat ibadeti običnog svijeta, i pošto oni sebe smatraju ‘elitom’ (hasah) ili ‘elitom elite’ (hasatul-hasah), imaju i svoj ibadet, koji njima priliči. Obično je to utapanje u Allaha ili samo srčani ibadet, ili obavljanje svakog namaza kod Ka’be iako on živi u sasvim drugoj zemlji, i sl. (da nas Allah subhanehu ve te’ala sačuva od takvih pomisli). I ako je cilj ibadeta običnog svijeta čišćenje srca, onda je zikr sufijske elite vezivanje srca uz Allaha kako bi direktno od Njega uzimali znanje… Zato je za takve sufije sasvim normalno da većinu noći provedu u grupnom zikru, koji im je propisao njihov šejh, a da ne ustanu na sabah namaz.Stoga neke derviške sekte smatraju da su njihovi sljedbenici oslobođeni od činjenja ibadeta koji obavlja običan narod, te za njih ne postoji ni halal ni haram. “Oni su to već prevazišli.”Dokaz za to pokušavaju pronaći u 99-tom ajetu sure Hidžr tumačeći (shodno svojim ćejfovima) riječ ‘jekin’ spoznajom. Taj ajet je Besim Korkut (rahmetullahi alejhi) sasvim ispravno preveo: “i sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!” I sva islamska ulema se slaže u tome da je značenje riječi ‘jekin’ smrt. A Kur’an se najbolje tumači samim Kur’anom. Riječ ‘jekin’ nalazimo i u suri Muddesir i to s istim značenjem.Uzvišeni kaže: “‘Šta vas je u Sekar dovelo?’ ‘Nismo’ – reći će – bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt (jekin) nije došla.”[2]I svako ko smatra da je prije smrti oslobođen od islamskih obaveza, namaza, posta i sl. je već u potpunosti okrenuo leđa islamu i izašao iz njegovih okvira. Zato su šeriatski sudovi mnoge sufije osudili na smrt zbog otpadništva od islama.Ako neko misli da se to dešavalo tamo negdje daleko od nas, vara se. Dok je Allahov šerijat vladao Bosnom sufije nisu mogle širiti svoje zablude. “Kada se Hamza Bosnevi, šejh Biramijskog tarikata, 968. h. godine osmjelio pozivati sufijskim idejama koje su bile sušta suprotnost šerijatu, najpoznatije istambulske kadije su ga osudile na smrt. Pogubljenju je prisustvovao jedan od njegovih murida, koji je, tom prilikom, sam sebe ubio nožem učinivši sebe kurbanom kojeg prinosi svome šejhu. Međutim, sjeme koje je on posijao nije iskorijenjeno njegovim pogubljenjem. Njegovi muridi koji su sebe smatrali sljedbenicima ‘tarikata i hakikata’ nastavljaju u Bosni širiti njegovo učenje, sve dok im u kraj nije stao šerijatski kadija Hasan Kjafi Prušćak i njegovi saradnici, koji su neke od njih osudili na smrt, neke protjerali, dok su se preostali pokajali, tako da im se sjeme zatrlo.”[3]Onaj ko želi provjeriti podatke o sufijskim zabludama neka se obrati na sljedeća sufijska djela:– ‘El-Futuhat El-Mekkije’, koju je napisao Ibn Arebi,– ‘Kutu el-kulubi’ koju je napisao Dževni– ‘Et-Tavasin’ koju je napisao Halladž.Ta djela su osnovni izvori ‘njihove vjere’ i ona su prepuna širka i kufra, tako da su onome ko se na njih osloni dovoljna da ga odvedu na dno džehennema.Međutim, musliman drugog muslimana nikada ne proglašava nevjernikom, nego ukazuje na postupke koji predstavljaju kufr ili širk, te kaže da je onaj ko radi tako i tako, ili ko vjeruje u to i to, on je nevjernik ili mušrik. Zato ovdje skrećemo pažnju na to da nisu sve sufije (derviši) nevjernici, niti mušrici, ali svi su, posigurno, u zabludi. Svi oni rade ono s čime nije došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, i svi čine novotarije. Mnogi ne znaju bit sufizma, a kada bi znali o čemu se radi pokajali bi se. I cilj ovog rada je upravo to, ukazati na zastranjivanje, kako bi razumom obdareni razmislio, jer Allah subhanehu ve te’ala kaže: “i nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.”[4]ISLAMSKI STAV PO PITANJU IBADETAIslam posjeduje preciznu vagu kojom se vrjednuju djela. I samo se njome može i treba, odvagati svako djelo koje se čini da bi se znalo da li je ono ibedet ili nije. Pa neka i sufije svoje postupke i cio sufizam na nju stavi.OSNOVNI PREDUSLOVI DA BI NEKO DJELO BILO IBADET1. Da se taj ibadet čini samo u ime Allaha subhanehu ve te’alaUzvišeni Allah kaže: “Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!”[5]Ako se u ibadet uvuče i najmanji vid širka pokvariće cio ibadet.Uzvišeni Allah kaže: “A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su čInili.”[6]2. Da se čini iz ljubavi prema Allahu subhanehu ve te’alaUzvišeni Allah kaže: “Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!”[7]Uzvišeni nam ovim ajetom kazuje da se ljubav prema Njemu subhanehu ve te’ala ogleda kroz pokoravanje Njemu i kroz slijeđenje Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ljubav je jedan od najbitnijih temelja na kojima se gradi ibadet, ali nije i jedini. Dakle, u ibadetu nije dovoljna samo ljubav, jer onaj ko Allahu subhanehu ve te’ala čini ibadet samo iz ljubavi taj je otpadnik od vjere, ko ga čini samo iz straha iman mu je manjkav, a ko ga čini iz ljubavi i iz straha taj je pravi vjernik. Kršćani su iz ljubavi prema Isa alejhi selamurekli da je on Božiji sin, i upravo su time postali nevjernici.3. Da je način na koji se obavlja propisan od strane Allaha subhanehu ve te’alaU činjenju ibadeta nema mjesta za ljudsko mišljenje. Način na koji se on obavlja je objašnjen Kur’anom ili sunnetom. Tako npr. namaz otpočet sa selamom ili učenjem sure se ne smatra ibedetom i neće biti primljen, jer svojom kakvoćom protivrječi šerijatskom načinu obavljanja namaza.4. Da nam je jedini uzor u činjenju tog ibadeta Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellemUzvišeni Allah kaže: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.”[8]Uzvišeni Allah kaže: “Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite;”[9]A Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: “Ko unese u ovu našu stvar (vjeru) što nije od nje, to mu se odbija.”[10]“Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam.”[11]“Od mene uzmite obrede (hadžske).”[12]5. Ibadet je određen vremenski i količinskiOd ibadeta se ne može po vlastitom hiru nešto oduzimati, niti mu se smije nešto samovoljno pridodavati. Ako bi neko npr. ikindijskom farzu oduzeo četvrti ili mu dodao peti rekat, pokvario bi cio namaz.Ibadet je vezan za određeno vrijeme. Tako se npr. hadždž obavljen u ramazanu ne prima i ne smatra ibadetom, jer ramazan nije vrijeme za obavljanje hadždža.Uzvišeni Allah kaže: “Hadždž je u određenim mjesecima;”[13]6. Neki ibadeti se obavljaju samo na određenim mjestimaNeki ibadeti su vezani za određeno mjesto i ako se obave na drugom mjestu neće biti valjani. Ako bi neko npr. tavafio oko Poslanikove sallallahu alejhi ve sellem džamije umjesto oko Kabe, njegov tavaf je novotarija i gubi svojstvo ibadeta.7. Pametan i punoljetan musliman je zadužen činjenjem ibadeta sve do svoje smrtiUzvišeni Allah kaže: “I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!”[14]“O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!”[15]Pa stavimo i sufizam, a naročito ibadet sufija na ovu vagu, da bismo vidjeli da li su njime zadovoljni Allah i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.Ibadet je sve ono što Allah voli od riječi, djela i ubjeđenja, i on je isključivo pravo Uzvišenog Allaha, a korist od njega se vraća onome ko ga čini.– Onaj ko odbije da obavlja ibadet taj je ohol.– Ko ga čini Allahu i još nekom taj je mušrik.– Ko ga čini Allahu, ali na način koji nije u skladu sa šerijatom je novotar.– A onaj ko ga čini isključivo Allahu i to na način koji je vjerom propisan taj je pravi vjernik.Pošto je ibadet čovjeku potrebniji od hrane, a on ga nije u stanju spoznati svojim vlastitim umom, Allah subhanehu ve te’ala je na Sebe preuzeo obavezu da mu putem Objave i Svojih poslanika objasni kako ga treba činiti.Uzvišeni Allah kaže: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’”[16]I onaj ko ibadet čini po vlastitom ukusu, taj ga ne čini Allahu subhanehu ve te’ala nego svojoj strasti i svome šejtanu koji mu tu novotariju uljepšava.
Uzvišeni Allah kaže: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?”[17]
[1] Vidi: “Tarihut-tesavvufi el-islamijj” od Abdurrahmana Bedevija.
[2] Muddesir 42-47
[3] Nurul jekini fi Usuli ed-dini fi šerhi ‘akaide Et-Tahaviji, str. 31
[4] Zarijat 55
[5] Kehf 110
[6] En’am 88
[7] Ali Imran 31
[8] Ahzab 21
[9] Hašr 7
[10] Bilježe Buharija i Muslim
[11] Bilježe Buharija i Muslim
[12] Bilježi Muslim
[13] Bekare 197
[14] Hidžr 99
[15] Ali Imran 102
[16] Enbija 25
[17] Džasije 23ZAVRŠNA RIJEČZnajte da Propisivanje šerijata (zakona po kojem se mora živjeti) je isključivo pravo Uzvišenog Allaha. Samo On u potpunosti zna u čemu se krije korist po Njegove subhanehu ve te’ala robove, a u čemu šteta. A ako je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem istupio sa s nekim propisom, to je bilo samo sa Allahovim subhanehu ve te’ala dopuštenjem.Ibadet, o kojem smo ovdje govorili, nam je propisan radi čišćenja duše. Uzvišeni Allah kaže: “Uspjeće samo onaj ko je očisti,”[1]Allah subhanehu ve te’ala nije zadovoljan s prljavom dušom i u Svom džennetu ne želi prljavštinu, te je propisao način na koji će se ona očistiti, kao i način na koji će se ona očistiti, kao i način na koji će se od nečistoća čuvati.Samo Onaj ko je u hrani stvorio sastojke kojima se može utoliti glad, i u vodi one koji gase žeđ može odrediti način na koji se duša hrani i čisti, i ona se ničim drugim ne može nahraniti niti očistiti. Duša se čisti samo Kur’anom, sunnetom i onim što se u njima nalazi, a svim drugim se samo prlja.Allahovim subhanehu ve te’ala robovima, koji žive pod Njegovim nebom i na Njegovoj zemlji, koji jedu hranu koju je On dao i udišu zrak koji je On stvorio, niko osim Njega nema pravo propisivati šerijat ili ibadet.Zato se vrati Allahovom subhanehu ve te’ala Kitabu i sunnetu Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Vrati se onome čemu su Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i ashabi radijallahu anhum naučavali, a kloni se svega što je u islam uneseno nekoliko stoljeća nakon njegove kompletne objave.Kloni se sufizma koji je daleko od izvornog učenja, i raznih zikrova i virdova koje ti propisuje šejh, jer zikr je ibadet, a ibadet može propisati samo Allah subhanehu ve te’ala. To je isključivo Njegovo pravo. Čak ni Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ne smije po svome nahođenju propisati nikakav ibadet. Njegova zadaća je da prenese i pojasni ono što mu Allah subhanehu ve te’ala objavljuje.Predislamski idolopoklonici su sebi i drugima propisali ibadete i propise, kao što je tavaf oko Kabe bez odjeće, zabrana jedenja mesa nekih životinja određenim osobama, i sl. pa je to Uzvišeni Allah strogo osudio: “Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?”[2] Njima se na kraju ajeta prijeti patnjom nesnosnom: “A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna.”Nikakve razlike nema između propisivanja virda od strane šejha, i mušričke zabrane jedenja halal mesa. Ni jedno ni drugo nije propisao Allah subhanehu ve te’ala, i ni zajedno ni za drugo ne postoji nikakav dokaz u Njegovoj Objavi.Zato, sve svoje postupke stavi na islamsku vagu, odvagaj ih vagom šerijata, pa ćeš shatiti da u mnogim tvojim shvatanjima, riječima i djelima ima tako mnogo širka. I ni za kim, osim za Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem se ne povodi, jer će te svi drugi odvesti u zabludu.Već smo vidjeli kada i gdje se sufizam pojavio i kuda on vodi. Od svoje pojave, pa sve do danas, je predstavljao zastranjivanje od ispravnog islamskog poimanja islama i zuhda (odricanja od dunjaluka), koji je u islamu nerazdvojan od sticanja znanosti, činjenja dobrih djela, naređivanja dobra, zabranjivanja zla i borbe na Allahovom subhanehu ve te’ala putu. Upravo zato je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem prezreo isposništvo nekih ashaba, njihovu želju za pretjeranim činjenjem nafila, odricanjem od dunjaluka, ženidbe, spavanja, lijepih jela, i sl.Nakon što je sufizam došao u dodir s grčkom, indijskom i kršćanskom filozofijom, poprimio je još opasnije oblike, što su kolonizatori islamskog svijeta i drugi neprijatelji islama veoma vješto iskoristili, predstavljajući sufizam kao jedinog meritornog tumača islama, nastojeći preko njega ocrniti cio islam.O dervišu, o sufijo, tebi govorim.Zar nije vrijeme da se osvijestiš! Zar ćeš i dalje isključivati svoj vlastiti razum, kojim te Allah subhanehu ve te’ala nije bez razloga obdario, i nastaviti da misliš šejhovom glavom? Zar ćeš prodati ahiret za dunjaluk?! Povrati se Allahu subhanehu ve te’ala dok ti nije kasno. Ne vjeruj u bajke. Truhle kosti Džejlanija i Ajvaz Dede ne mogu od tebe otkloniti nikakvu nesreću niti ti priuštiti nekakvu korist.Zar tvoj um još uvijek vjeruje u lažne keramete, i zar si još uvijek zadovoljan svojom pripadnošću sekti čiji su osnivači govorili ‘da im Allah subhanehu ve te’ala šalje objavu koju piše lično Svojom rukom, da jednim korakom obiđu čitavu zemaljsku kuglu, da se uspinju na nebesa i na njima vide nekakve labudove, da se kod njihovih kitaba pojavljuje nekakva tajnovita svjetlost, da iz Bosne idu u Mekku i da tamo obavljaju svaki namaz? Zar tvoj um još uvijek vjeruje u tako nešto?Sjeti se Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, koji je bolji od tvog šejha, sjeti se njegovog hidžretskog puta, njegovih izranjavanih nogu u džihadu. Sjeti se koliko je žudio za povratkom u rodnu Mekku. Islam je vjera koja ne izlazi izvan okvira prirodnih zakona. Tačno je da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem imao mu’džize, i da Allah nekim Svojim dobrim robovima daje keramete, ali ono što ‘čine’ neki sufijski šejhovi je prešlo sve granice. U njihove ‘keramete’ ne vjeruju više ni mala djeca, oni više ni za njih nisu. Pa kada ćeš i ti, brate sufijo, progledati?!Znaj da posljednjim ljudima ovog ummeta nema selameta i spasa osim u onome u čemu su ga pronašli ashabi.Kloni se onih koji te zovu novotarijama prije nego što nastupi Dan kada će mnogi govoriti: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!”[3]“Ulazite u džehennem s narodima, sa džinnovima i ljudima koji su prije vas bili i nestali!’ – reći će On. I kad god neki narod uđe, proklinjaće onaj za kojim se u nevjerovanje poveo. A kad se svi u njemu iskupe, tada će običan puk reći o glavešinama svojim: “Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj dvostruku patnju u vatri!” – “Za sve će biti dvostruka!” – reći će On-, “ali vi ne znate.”[4]Kloni se dova u kojima se krije širk i ne prizivaj onoga čije su kosti istruhle ili će istruhnuti. Ne prizivaj Allaha subhanehu ve te’ala na način koji ti nije On propisao, kao što su riječi: ‘Hu… Hu…’ i sl., jer izraz ‘Hu…’ je samo zamjenica trećeg lica, a nije Allahovo subhanehu ve te’ala ime.Shvati da su sve vrste ibadeta, dove, zikr, obredi i sl. osnovni dio vjere i u njima nema prostora za ukus, prohtjev i ljudsko mišljenje. Onaj ko je objavio ovu vjeru, samo On ima pravo da propiše način na koji Mu se rob može približiti. I islam je samo ono što je On objavio preko Svoga Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Sve drugo je novotarija koju islam strogo osuđuje. A zar neko može znati islam bolje od Allaha subhanehu ve te’ala koji ga je objavio, ili Poslanika kojeg je Allah subhanehu ve te’ala podučio i poslao da bude tumač Njegove vjere?!Uzvišeni Allah kaže: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.”[5]Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ti poručuje: “…Onaj ko od vas bude dugo živio vidjeće veliko razilaženje. Vi se tada držite moga sunneta i sunneta mojih hulefair-rašidina. Toga se čvrsto prihvatite, a klonite se unošenja novina u vjeru, jer svaka novina u vjeri je novotarija, a svaka novotarija je zabluda.”Molim Allaha subhanehu ve te’ala da derviše izvede iz tmine na svjetlo, da s njihovih očiju skine debele zastore džehaleta, kako bi uvidjeli odakle potiče nauk koji oni slijede i kuda on vodi, i shvatili da je pravi put samo ono s čime je došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, a sve drugo zabluda.
Gospodaru uputi i nas i njih na pravi put, na put onih s kojima si Ti zadovoljan, i put onih koji slijede Tvoj Kur’an i sunnet Tvog Poslanika! Amin!
LITERATURA
1. El-Mevsu’a el-mujessere fi el-edjani vel-mezahibi
2. Et-Tesavvuf el-menšeu vel meraddi’, Šejh Ihsan Ilahi Zahir.
3. Hakikatu et-Tesavvuf, Salih ibn Fevzan ibn Abdullah El-Fevzana, Šarika
4. El-Usreh, koji izdaje islamski vakuf Holandije, br. 57, 1418. h.g.
5. Dairetil me’arif el-islamije
6. Kaladetul dževahir
7. Tarihut-tesavvufi el-islamijj” od Abdurrahmana Bedevija
8. Nurul jekini fi usuli ed-dini fi šemi ‘akaide Et-Tahaviji, od Hasana Kati El-Akhasarija, u obradi dr. Zuhdije Adilovića
9. I’saru et-tevhidi juhattimu vesene es-sufijjeti, Abdulaziz ibn Baz
10. El-Futuhat El-Mekkije’, od Muhjuddina ibn Arebija, Bejrut
11. Kitabu et-Tavasin’ od Halladža, izdanje Lujsa Masnijuna, Pariz 1913. god.
12. El-Fikr-es-sufij fi davi el-kitabi ve sunneh, od Abdurrahmana Abdulhalika
13. Dirasatu havle et-tesavvuf, od Ihsana Ilahi Zahira
14. Dževahiru el-me’arif ve bulugu el-emani fi fidi sejjidi Ebil ‘Abbas Et-Tidžani, štampanu u Egiptu 1961. god.
15. Kitabu el-minber, od Ebu Bekra El-Džezairija, vaiza iz Poslanikove sallallahu alejhi ve sellem džamije, štampana 1993. god.
Ovako ih je upozoravao prorok Jeremija, ne bi li se ostavili skrnavljenja Bozije rijeci: Jeremija 8,8 Kako možete tvrditi: `Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!` Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara!
BIBLIJSKE KONTRADIKCIJE
Da li se Bog pokajao, da li se može kajati? Bog se pokajao: „I dode riječ Gospodnja Samuelu ovako:”Kajem se, što sam Saula postavio kraljem, jer se je on odvratio od mene i nije izvršio mojih zapovijedi.” To ražalosti Samuela, i on je vapio Gospodu svu noć.“ (1.Samuelova 15,10-11) „Samuel više ne vidje Saula do svoje smrti; jer je Samuel žalio Saula, što se je Gospod pokajao, da je bio učinio Saula kraljem nad Izraelom.“ (Prva knjiga o Samuelu 15, 35) „Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen.“ (Postanak 6,6) “I reče Gospod: “I zbrisat ću s lica zemlje,čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio.” (Postanak 6, 7) Bog se ne kaje: ” Nije Bog kao čovjek, da laže, nije kao sin čovječiji da se kaje. On zar da rekne i da ne učini? Zar da obeca i neizvrši?” (Brojevi 23, 19) “I ne laže postojani Bog Izraelov, niti se kaje;jer on nije čovjek, da se može kajati.””(1. Samuelova 15,29)
Da li je Bog viđen ili nije? Bog je viđen: ” A govorio je Gospod s Mojsijem licem u lice, kao što govori netko s prijateljem svojim.” ( Izlazak 33, 11) ” U godini smrti kralja Uzije vidjeh Svemogućega gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skut je njegov ispunjavao hram.” (Izaija 6, 1) “… I ugledah kralja, Gospoda nad vojskama,vlastitim očima!”” (Izaija 6, 5) “Vidjeh najedanput priliku, što je izgledala kaočovjek. Od dijela, što je izgledao kao bedra njegova, dolje bio je oganj, i oddijela, što je izgledao kao bedra njegova, gore izgledalo je kao jakasvjetlost.” (Ezekiel 8, 2)
Bog nije viđen: “Boga nitko nije vidio nikada.” (Ivan 1,18) “Koji jedini ima besmrtnost i prebiva u svjetlosti,kojoj se ne može pristupiti; kojega nitko od ljudi nije vidio, a niti moževidjeti; kojemu čast i vlast vječna! Amen.” (1 Timoteju 6, 16) “Boga nije nikad nitko vidio. Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova savršena u nama” (1 Ivanova Poslanica 4, 12)
Ko je potakao Davida da izbroji Izraelce – Bog ili sotona? Bog ga je potakao: “Gnjev Gospodnji raspali se još jedanput proti Izraelcima, tako da on Davida nadraži proti njima, pa zapovjedi: “Hajde,izbroj Izraela i Judu!” (2. Samuelova 24,1) Sotona ga je potakao: “Sotona ustade proti Izraelcima i navrati Davida, dabroji Izraela.” (1. Ljetopisa 21,1)
Koliko ima koljena od Abrahama do Davida? Trinaest: “Poslije odvodenja u Babilon: “Jehoniji se rodi Šealtiel, Šealtielu se rodi Zerubabel, Zerubabelu se rodi Abiud, Abiudu se rodi Elijakim Elijakimu se rodi Azor, Azoru se rodi Sadok, Sadoku se rodi Akim,Akimu se rodi Elijud, Elijudu se rodi Eleazar, Eleazaru se rodi Matan, Matanu se rodi Jakov, Jakovu se rodi Josip, muž Marije. Od nje se rodi Isus, koji se zove Krist.” (Matej 1, 12-16) Četrnaest: “Tako je od Abrahama do Davida svega četrnaest koljena, od Davida do odvođenja u Babilon četrnaest koljena, i od odvođenja u Babilon do Krista četrnaest koljena.” (Matej 1, 17)
Koliko kolskih boraca David zarobi 1700 ili 7000? 1700 konjanika: “Njemu zarobi David tisuću i sedam stotina kolskih boraca i dvadeset tisuća pješaka. Sve konje dade David ohromiti; samo stotinu konja ostavi.” (2. Samuelova 8,4) 7000 konjanika: “Od njega uze David tisuću kola, sedam tisuća kolskih boraca i dvadeset tisuća pješaka. Sve konje dade David ohromiti; samo stotinu konja ostavi.” (1. Ljetopisa 18,4)
Da li je Saul upitao Gospoda ili pak ne? Upitao je: “Zato upita Saul Gospoda. Ali mu Gospod ne dade odgovora, ni u snu, ni preko Urima, ni preko proroka. “(1 Samuilova 28, 6) Nije upitao: “Tako pogibe Saul zbog prestupaka, što ih je bio počinio proti Gospodu, jer nije držao zapovijedi Gospodnje i jer je bio pitao duh mrtvaca, da dobije obavijest, Mjesto da upita Gospoda. Zato ga ubi Gospod i prenese kraljevstvo njegovo na Davida, sina Jesejeva.”. (1. Ljetopisa10,13-14)
David je sedmi ili osmi sin? Sedmi: “Jeseju se rodi prvorođenac svoj Eliaba, drugoga svojega sina Abinadaba, svojega trećega Šimeu, Svojega četvrtoga Netanela, svojega petoga Radaja, Svojega šestoga Osema i svojega sedmoga Davida”.(PrvaKnjiga ljetopisa 2, 13-15) Osmi: “Take dovede Jesej pred Samuela sedam sinova svojih. Ali Samuel izjavi Jeseju: “Ovih nije izabrao Gospod.” Potom reče Samuel Jeseju: “Jesu li to mladi ljudi svi?” On odgovori:”Ostao je još najmladi; on čuva ovce.” Samuel reče Jeseju: Pošalji tega dovedi, jer nećemo prije sjedati za stol, dokle on ne dođe.” I posla, te ga dovede. Bio je rumenkast, imao je lijepe oči i krasan uzrast. I Gospod reče: Ustani! Pomaži ga, jer je to on!”” (1 Samuilova 16, 10-12) NAPOMENA: Dakle, u prvom slučaju Jišaj odgovori da ima ukupno sedam sinova i da je David posljednji – sedmi. U drugom slučaju Jišaj je došao sa sedam sinova i rekao da ima još jednog osmog sina koji je na paši. Kada je osmi sin (David) doveden rečeno je da bude pomazan jer je on pravi. U oba slučaja je David posljednji sin. Posljednji sedmi ili posljednji osmi?
Ko je sve uzašao na nebo? Niko nije uzašao na nebo: “Nitko nije uzašao na nebo osim koji siđe s neba, Sin čovječiji koji je na nebu.” (Ivan 3,13) Ilija je uzašao na nebo: „Dok su dalje išli razgovarajući se, dođoše u jedan put ognjena kola s ognjenim konjima i rastaviše ih obojicu. Ilija se odveze u vihoru put neba.“ ( 2. Kraljevima 2,11)
Ko je Uzijin otac, Joram ili Amazija? Joram: “Asi se rodi Jošafat, Jošafatu se rodi Joram,Joramu se rodi Uzija,” (Matej 1, 8) Amazija: “Potom uze sav narod Judin Uziju, kojemu je istom bilo šesnaest godina, i učini ga kraljem mjesto njegova oca Amazije..” (2.Ljetopisa 26,1)
Koliko je godina imao Ahazija kad se zakraljio? Dvadeset i dvije godine (22): “Ahazija jeimao dvadeset i dvije godine, kad postade kralj. Vladao je godinu dana uJerusalemu.” (2. Kraljevima 8,26) Četrdeset i dvije godine (42): “Ahazija je imao četrdeset i dvije godine, kad postade kralj. Vladao je godinu dana u Jerusalemu.” (2. Ljetopisa 22,2)
Koliko je Nabukodonozor preselio potomaka pahat-Moabovih 2.812 ili 2.818? 2.812: “Dvije tisuće osam stotina i dvanaest potomaka Pahat-Moabovih iz linije Ješuine i Joabove;” (Ezra 2,6). 2.818: “Dvije tisuće osam stotina i osamnaest potomaka Pahat-Moabovih iz linije Ješuine i Joabove;” (Nehemija 7,11).
Koliko je Zatua imao potomaka 945 ili 845? 945: “Devet stotina četrdeset i pet potomaka Zatuovih;” (Ezra 2, 8) 845: “Osam stotina četrdeset i pet potomaka Zatuovih;” (Nehemija 7, 13)
Koliko je Azgad imao potomaka 1.222 ili 2.322? 1.222: “Tisuća dvjesta dvadeset i dva potomkaAzgadova;” (Ezra 2, 12) 2.322: “Dvije tisuće tri stotine dvadeset i dva potomka Azgadova;” (Nehemija 7, 17)
Koliko je Adin imao potomaka 454 ili 655? 454: “Četiri stotine pedeset i četiri potomkaAdinova;” (Ezra 2, 15) 655: “Šest stotina pedeset i pet potomakaAdinovih;” (Nehemija 7, 20)
Koliko je Hašum imao potomaka 223 ili 328? 223: “Dvjesta dvadeset i tri potomka Hašumova;” (Ezra2, 19) 328: “Trista dvadeset i osam potomaka Hašumovih;”(Nehimija7, 22)
Koliko je ljudi iz Betela i Aja preselio Nabukodonozor 223 ili 123? 223: “Dvjesta dvadeset i tri iz Betela i Aja;” (Ezra2, 28) 123: “Sto dvadeset i tri iz Betela i Aja;” (Nehimija7, 32)
Koliko je na zboru bilo pjevača i pjevačica 200 ili 245? 200: “Osim sluga i sluškinja; njih je bilo sedam tisuća tri stotine trideset i sedam. K tomu je pridošlo još dvjesta pjevača i pjevačica.” (Ezra 2, 65) 245: “Osim sluga i sluškinja, kojih je bilo sedam tisuća tri stotine trideset i sedam. K tomu dolazi još dvjesta četrdeset i pet pjevača i pjevačica.” (Nehimija 7, 67)
Mati Mikaja/Maka bila je kćerka Urielova ili Abšalomova? Urielova: “U osamnaestoj godini kraljevanja Jeroboamova postade Abija kralj nad Judom. On je vladao tri godine u Jerusalemu. Njegova se mati zvala Mikaja, kći Uriela iz Gibee. Izmedu Abija i Jeroboama bio je rat.” (2. Ljetopisa 13, 1-2) Absalomova: “Poslije nje oženi se Maakom, kćerju Absalomovom.Ova mu rodi Abiju, Ataja, Zizu i Šelomita.” (2. Ljetopisa 11,20) Sve bi ovo bilo i u redu da nije Druge knjige o Samuelu ukojoj se kaže da je Absalom imao samo jednu kćerku kojoj nije bilo imeMikaja/Maka vec Tamara: “Tri sina rodiše se Absalomu i jedna kći po imenu Tamara. Ona je bila vrlo lijepa žena.” (2. Samuelova 14,27)
Ko je ubio Golijata- David ili Elhanan ? David: “Tako pobijedi David Filistejina praćkom i kamenom i pogubi Filistejina, a da nije imao David mača u ruci.” (1. Samuelova 17,50) Elhanan: “Kad onda opet kod Gobe nasta rat s Filistejima,ubi Elhanan, sin Jaare-Oregima iz Betlehema, Golijata Giteja, kojemu je koplje bilo kao vratilo.” (2. Samuelova 21,19)
Ko je ubio Šaula? Štitonoša ili slučajni prolaznik ? Štitonoša: “Tada zapovjedi Saul momku, koji mu je nosio oružje:”Izvadi mač svoj i probodi me, da ne dođu ti pogani, probodu me i narugaju mi se!” Ali momak, što mu je nosio oružje, nećkao se, jer se je vrlo bojao. Tada Saul sam uze mač i baci se na njega. Kad momak, što mu je nosio oružje, vidje, da je Saul mrtav, baci se i on na svoj mač i umrije s njim. Tako pogibe Saul, tri sina njegova, momak, što mu je nosio oružje, i svi ljudi njegovi zajedno onoga dana.” (1. Samuelova 31, 4-6) Slučajni prolaznik: “On me tada upita: Tko si?, i ja mu odgovorih: Amalečanin sam. Tada mi zapovjedi pristupi k meni i usmrti me; jer su me obuzele muke, a još je sasvim duša u meni. I pristupih k njemu i usmrtih ga; jer sam znao, da neće ostati živ, pošto pade. Tada uzeh kraljevski znak snjegove glave i grivnu s njegove ruke. I evo ih donosim gospodaru svojemu.” (2. Samuelova 1, 8-10)
Koliko je godina živio Terah? “A Terah poživje sedamdeset godina i rodi mu se Abram, Nahor i Haran.” (Postanak 11,26) Da vidimo s koliko je godina krenuo Abram na put: “I pođe Abram, kako mu je bio zapovjedio Gospod, is njim pode Lot. Sedamdeset i pet godina bilo je Abramu, kad iseli izHarana.”. (Postanak 12,4)
Tada mu je otac Terah umro: “Tada izade iz zemlje Kaldejaca, i naseli se u Haranu. Odatle, po smrti oca njegova, preseli ga u ovu, zemlju, u kojoj vi sad stanujete.” (Djela Apostolska 7, 4) Dakle, koliko je godina Terah živio? 70+75=145 godina.
Bog šalje svog proroka da zaprijeti Davidu sa koliko godina gladi? Sedam godina: „Gad pođe k Davidu i navijesti mu ovo: “Hoćeš li da dođe na zemlju tvoju sedam godina gladi, ili da bježiš tri mjeseca pred svojim neprijateljima i oni da te gone, ili da bude tri dana kuga u tvojoj zemlji? Sad promisli i gledaj, što ću odgovoriti onome, koji me je poslao!””( 2.Samuelova 24,13) Tri godine: „Ili tri godine gladi ili tri mjeseca bijega pred svojim neprijateljima, a pritom da te stigne mač neprijatelja tvojih, ili tri dana mač Gospodnji, kuga, u zemlji, a pritom da ubija anđeo Gospodnji po svim krajevima Izraelovim. Sad promisli, što ću odgovoriti onome, koji me je poslao!” (1. Ljetopisa 21,12)
Neuništivi Amalečani. “Saul pobi Amalečane od Havile do Šura, koji leži istočno od Egipta. Agaga, kralja Amalečana, uhvati živa i izvrši na svemu narodu prokletstvo oštricom mača.” (1 Samuelova 15, 7-8) “Kad David sa svojim ljudima dođe treći dan u Siklag, bili su Amalečani upali u južnu zemlju i u Siklag, i bili su opljačkali Siklag i ognjem ga spalili.” (1 Samuelova 30, 1) Dakle, kao što vidimo kaže se da je Saul zatro SAV Amalički narod da bi se u istoj knjizi nešto kasnije Amaličani opet pojavili! Da li riječ “sav” oznacava da je sve pobijeno ili ne?
Koliko je godina imao Jojakin/Jošija kad se zakraljio i koliko je kraljevaou Jeruzalemu? Osamnaest godina: “Jojakin jeimao osamnaest godina kad Postade kralj, i vladao je tri mjeseca u Jerusalemu.” (2. Kraljevima 24,8) Osam godina: “Jošiji je bilo osam godina, kad postade kralj.Vladao je trideset i jednu godinu u Jerusalemu.” (2. Ljetopisa 34,1)
Ko je Jehonijin otac, Jošija ili Jojakim? Jošija: “Jođiji se rodi Jehonija i braća njegova u vrijemeodvođenja u Babilon.”. (Matej 1, 11) Jojakim: “Sinovi Jojakimovi jesu njegov sin Jehonija, injegov sin Zedekija.” (1. Ljetopisa 3,16)
Ko će sjesti na Davidov prijesto, Isus ili niko? Sjest će Isus: “On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida.” (Luka 1, 32) Niko: “Zato objavljuje Gospod za Jojakima, kralja Judina:’Neće potomak od njega sjediti na prijestolju Davidovu. Mrtvo će tijelo njegovo biti predano žegi dana i studeni noći.” (Jeremija 36, 30)
Koliko parova zapovijeda Gospod Noju da uvede sa sobom u barku, dva ili sedam? Dva para: “Od svih živih bića uzet ćeš u kovčeg po dvoje, da ih sa sobom uzdržiš na životu; po jedno muško i jedno žensko neka bude! Od svake vrste ptica, stoke i od živina, što gmižu po zemlji, neka uđe s tobom po dvoje, da ostanu na životu.” (Postanak 6, 19-20) Sedam parova: “Od svih životinja čistih uzmi k sebi po sedmero,muško i žensko, a od životinja nečistih po dvoje, muško i žensko.” (Postanak 7,2)
Da li su vračari pretvorili vodu u krv?
” Ovako veli Gospod: Po ovom ćeš spoznati, da sam ja Gospod: Evo gle, udarit ću sada štapom u mojoj ruci po vodi Nilu, i ona će se pretvoriti u krv. Ribe će u Nilu poginuti, Nil će zasmrdjeti, i grstit će se Egipcanima piti vodu iz Nila.’ ” Dalje zapovjedi Bog Mojsiju: “Naloži Aronu da uzme štap svoj i pruži ruku svoju na vode u Egiptu, na njegove rijeke,prokope, bare i na sve jame njegove, da postane krv! I bit će krv posvuda u zemlji egipatskoj, pa i u posudama drvenim i kamenim.” Mojsije i Aron učiniše tako, kako im bio zapovjedio Gospod. On diže štap i udari njim po vodi u Nilu pred očima faraona i sluga njegovih. Tada se sva voda u Nilu pretvori ukrv. Ribe u Nilu poginuše, i Nil zasmrdje, tako da Egipćani nisu više mogli piti vode iz Nila; posvuda u zemlji egipatskoj bila je krv. Ali čarobnjaci egipatski učiniše isto svojim čaranjem.Tako ostade srce faraonovo tvrdo, i on ih ne posluša, kao što je bio unaprijed rekao Gospod.“ (Knjiga Izlaska 7, 17-22)
Ukoliko su Mojsije i Aron pretvorili svu vodu u krv toisto egipatski vračari nisu mogli učiniti. Zašto? Jednostavno jer nije ostalo više vode, sve je bila krv. Gdje su vracari našli vodu da je pretvore u krv?
Koliko je Salomon odredio nadzornika u izgradnji Hrama- 3600 ili 3300 nadzornika? 3600 nadzornika: „I odbroji Salomon sedamdeset tisuća nosilaca i osamdeset tisuća, koji će tesati u gori, i tri tisuće i šest stotina nadzornika nad njima .” (2. Ljetopisa 2,2) 3300 nadzornika: „Osim nastojnika Salomonovih, što su vodili rad, tri tisuće i trista, koji su nadzirali ljude zaposlene tim poslom.“ ( 1. Kraljevima 5,16)
Ko je kupio Josipa a ko ga je prodao? “I kad su trgovci midjanski prolazili, izvadišeJosipa iz jame i prodadoše Josipa za dvadeset srebrnjaka Išmaelcima, a oniodvedoše Josipa u Egipat. ” (Postanak 37,28) Malo kasnije: “A Midjanci prodadoše ga u Egipat Potifaru,dvoraninu faraonovu, zapovjedniku tjelesne straže.” (Postanak 37,36) Sve bi ovo bilo fino da sam Josip nije rekao: “A Josip pozva braću svoju: “Pristupite samo bliže k meni!” Kad pristupiše bliže, reče: “Ja sam vaš brat Josip,koga prodadoste u Egipat.” (Postanak 45,4) Josipa su prodali Jišmailci, Midjanci ili Josipova braća?
Kad su Izraelci boravili u Šitimu, počinili su blud sa Moapkama. Bog ih je kaznio pomorom. Koliko je ljudi umrlo u tom pomoru? Dvadeset i četiri tisuće: “Broj onih, koji izginuše od pomora, iznosio je dvadeset i četiri tisuće. (Brojevi 25:9) Dvadeset i tri tisuće: “Niti da griješimo bludno, kao što su neki od njih griješili bludno, i palo ih je u jedan dan dvadeset i tri tisuće.” (1.Korinćanima 10:8)
Ko je bio veliki svećenik kada je David ušao u kuću Božiju i pojeo prinesene kruhove? Abiatar: “Kako je u vrijeme velikog svećenika Abiatara ušao ukuću Božju i jeo kruhove postavljene, koje smiju jesti samo svećenici, i kako ih je dao i drugovima svojim?” (Marko 2:26) Ahimelek, otac Abiatara: “Samo jedan jedini sin Ahimeleka, sina Ahitubova, poimenu Abiatar, uteče i pobježe k Davidu.” (1.Samuelova 22:20)
Koga je vidio Isus? „Kad je Isus odatle otišao dalje, vidje čovjeka po imenu Matej gdje sjedi na carini. Reče mu: “Hajde za mnom!” On ustade i ode za njim.“ (Matej 9, 9) Međutim u Markovom Jevanđelju on je vidio Leviju Alfejevog:„Prolazeći vidje Levija, sina Alfejeva, gdje sjedi na carini. Reče mu: “Hajde za mnom!” On ustade i otiđe za njim.“ (Marko 2, 14)
Da li je suđenje među ljudima dozvoljeno ili nije? Nije dozvoljeno: „Ne sudite! I nećete biti suđeni.“ (Matej 7, 1). „Ne sudite! Tada nećete biti suđeni. Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni! Opraštajte, i bit će vam oprošteno.“ (Luka 6, 37) Dozvoljeno je: „Nemojte suditi po vanjštini, nego pravedan sud sudite!“ (Ivan 7, 24).
Da li je Isus došao da sudi ljudima? Isus nije došao da sudi: „Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Ivan 3, 17) „Vi sudite po vanjštini, ja ne sudim nikome.“ (Ivan 8, 15) „Tko čuje moje riječi, ali ih ne drži, ja mu neću suditi,jer ne dođoh da sudim, nego da spasim svijet.“ (Ivan 12, 47) Ipak je Isus došao da sudi: „I ne sudi Otac nikome; nego sav sud dade sinu,“ (Ivan 5,22) „Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe. Sudim, kako čujem.Moj je sud pravedan; jer ne tražim volje svoje, nego volju Onoga, Koji me je poslao.“ (Ivan 5, 30) „Mnogo imam o vama govoriti i suditi, ali Onaj, koji me posla, istinit Je, i ja ono govorim svijetu, što sam čuo od Njega.” (Ivan8, 26) Da li je Isus došao da ukine Mojsijev zakon ili nije? „Ne mislite, da sam došao ukloniti zakon ili proroke.Nisam došao da ih uklonim, nego da ih ispunim.“ (Matej 5, 17) Dakle, Isus kaže, u Evanđelju po Mateju da nije došao da ukida zakone ranijih proroka međutim u istom tom Evanđelju Isus ih ipak ukida pa kaže: „On im reče: “Mojsije je dopustio vama samo zbog tvrdoće srca vašega da puštate svoje žene; iz početka nije bilo tako. Ali vam ja kažem: “Tko pusti svoju ženu – osim zbog preljube – i oženi se drugom,čini preljubu. I tko uzme puštenicu, čini preljubu.” (Matej 19, 8-9) Dakle, Mojsije je dopuštao otpuštanje žene i to je bio Zakon. Isus kaže da ko otpusti ženu čini preljub a kao što znamo da je preljub jedan od smrtnih grijeha koje je zabranjeno činiti. Drugim riječima otpustiti ženu isto je što i učiniti smrtni grijeh pa je zabranjeno otpuštanje žena. Pa zatim još: „Čuli ste, da je bilo rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se zlu, nego ako te tko udari po desnom obrazu, obrni mu i drugi!“ (Matej 5, 38, 39) Dakle, ranije je propisano oko za oko – zub za zub a Isus je to izmijenio tako da su vjernici dužni okrenuti i drugi obraz?
Da li je istinito Isusovo svjedočanstvo? Istinito je: „Isus im reče: “Ako ja i svjedočim sam za sebe,istinito je svjedočanstvo moje“ (Ivan 8, 14) Nije istinito: „Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito.“ (Ivan 5, 31)
Na koliko magaraca Isus jaše –na jednom ili na dva? Na dva: „Kažite kćeri sionskoj: “Kralj tvoj dolazi k tebi pun krotkosti. Sjedi na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” Učenici odoše i učiniše, kako im je bio zapovjedio Isus. Dovedoše magaricu i magare,metnuše na njih haljine svoje, i on sjede na njih.“ (Matej 21, 5-7) Na jednom: „I naloži im: “Idite u selo, što je pred vama. Odmah na ulazu naći ćete magare privezano, na kojemu još nitko nije sjedio. Odvežite ga i dovedite! Ako vas tko upita: Što to činite? odgovorite: Gospodinu treba, i odmah će ga poslati ovamo.” Oni otidoše i nađoše magare na putu privezano uz vrata i odvezaše ga. Neki, što su stajali ondje, upitaše ih: “Zašto odvezujete magare?” Oni odgovoriše, kao što im je bio Isus zapovjedio.Tada ih ostaviše. Oni dovedoše magare k Isusu, metnuše na njega haljine svoje,i on sjede na njega.“ (Marko 11, 2-7)
Ko je ovde otac a ko sin? „Poslije odvođenja u Babilon: “Jehoniji se rodi Šealtiel, Šealtielu se rodi Zerubabel,“ (Matej 1, 12) Međutim Luka u svom Evanđelju kaže da je Zerubabel a ne Jehonij rodio Šealtiela: „Sin Joanasov, sin Resin, sin Zerubabelov, sin Šealtielov, sin Nerijev,“ (Luka 3, 27)
U koliko je Isus razapet- u šestoj ili u trećoj? „A bila je priprava Blagdana Pashe, oko šeste ure, i reče Židovima: “Evo kralj vaš!” A oni su vikali: “Uzmi, uzmi, raspni ga! Pilat im reče: “Zar kralja vašega da raspnem?” Odgovoriše glavari svećenićki: “Nemamo kralja osim cara.” Tada im ga predade, da se raspne. A oni uzeše Isusa i odvedoše ga.“ (Ivan 19, 14-16). Ivan kaze da je Isus razapet oko šeste ure dok Marko kaže: „Bila je trećaura, kad ga razapeše,“ (Marko 15, 25). Šta je istina od ove dvije tvrdnje? 100% ni jedna verzija nije istinita!
Da li je djevojka bila već mrtva ili je upravo umirala? Umrla je: „Dok je tako govorio njima, dođe neki poglavar, baci se pred njega ničice i reče: “Kći je moja upravo sada umrla. Ali dođi i metni na nju ruku svoju! Tada će opet živjeti.” (Matej 9, 18) Još nije umrla: „I vruće ga zamoli: “Kćerka je moja na umoru. Dođi,metni na nju ruke, da ozdravi i ostane na životu!” (Marko 5, 23)
Da li je Isus nosio svoj sopstveni križ? Da: „Nosio je križ svoj, i izađe na mjesto, koje se zove Lubanja, (košturnica) a hebrejski Golgota.“ (Ivan 19, 17) Ne: „Dok su izlazili, namjeriše se na čovjeka iz Cirene poimenu Simona. Njega natjeraše, da mu ponese križ.“ (Matej 27, 32)
Da li se crkvena zastava razdrla nakon ili prije Isusovog vikanja? Razdrla se nakon Isusovog povika: „Opet povika Isus iza glasa; tada ispusti duh svoj.“ Tada se zavjesa hramska razdera na dvoje odozgo do dolje…“ (Matej 27, 50-51) „A Isus još jedanput povika iza glasa i izdahnu.“ (Marko15, 37-38) Razdrla se prije Isusovog povika: „Sunce pomrča, i zavjes hramski razdera se na dvoje. Tada povika Isus iza glasa: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Ovo reče i izdahnu.“ (Luka 23, 45-46) Koliko se ljudi rugalo Isusu zajedno “razapetih” sa njim? Jedan: “Jedan od zločinaca, što su visjeli na križu, hulio je na njega govoreći: “Zar nisi ti Krist? Onda spasi samoga sebe i nas!”A drugi ga je korio i govorio: “Zar se ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu?” (Luka 23, 39-40) Obojica: “Krist, kralj Izraelov, neka sad siđe s križa, da vidimo i vjerujemo!” Oni, što su bili s njim razapeti, rugali mu se,”. (Marko 15, 32)
Po čemu je njiva smrti dobila ime. Od kupljene lončareve njive za groblje gostima ili od pucanja Judine utrobe? “Glavari svećenićki digoše srebrnjake i rekoše:”Ne smije se metnuti u hramsko blago; jer je krv. Zaključiše da za njih kupe lončarovu njivu za groblje strancima. Zato se zove ona njiva do današnjega dana krvna njiva. ” (Matej 27, 6-8) “Od plaće nepravedne on steče njivu, ali pade i puće po sredini, i izli se sva utroba njegova. To postade poznato svima stanovnicima Jerusalema, i prozva se ona njiva njihovim jezikom Akeldama, što znači krvna njiva.” (Djela 1, 18-19)
Da li je kompletna Biblija korisna? Jeste: “Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje,za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, ” (Druga Poslanica Timoteju 3, 16) Nije: “Tako se dokida pređašnja zapovijed, što je bilaslaba i beskorisna. ” (Poslanica Hebrejima 7, 18)
Šta je pisalo iznad Isusove glave na krstu? “Više glave njegove pričvrstiše natpis s oznakomkrivnje njegove: “Ovo je Isus, kralj židovski.” (Matej 27, 37) “Natpis s oznakom njegove krivnje glasio je:”Kralj židovski.” (Marko 15, 26) “Nad njim je bio natpis napisan pismom grčkim,latinskim i hebrejskim: “Ovo je Kralj židovski.” (Luka 23, 38) “A Pilat napisa i natpis i metnu na križ. A bilo je napisano: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” (Ivan 19, 19) Koji natpis od ova četiri je stajao iznad glave na križu?
Da li je Herod htio da ubije Ivana Krstitelja ili ga je rado slušao i čuvao? Da: “Rado bi ga bio dao ubiti; ali se je bojao naroda,jer su ga držali za proroka.” (Matej 14, 5) Ne: “Jer se je Herod bojao Ivana. Poznavao ga je kao čovjeka pravedna i sveta i uzimao ga u zaštitu. Kad ga je slušao, vrlo bi se zbunio, ali ga je ipak rado slušao.”. (Marko 6, 20)
Koje je ljude Isus izabrao kao izgonitelje nečistih duhova? “On pozva k sebi svojih dvanaest učenika i dade im vlast da izgone duhove nečiste i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Imena dvanaest apostola jesu: “Na prvom mjestu Simon s pridjevkom Petar i njegov brat Andrija; Jakov, sin Zebedejev, i njegov brat Ivan;Filip i Bartolomej;Toma; Matej, carinik; Jakov, sin Alfejev, i Tadej;Simon Revnitelj i Juda Iskariot, koji postade izdajnik njegov. ” (Matej 10, 1-4)
“Kad bi dan, dozva učenike svoje k sebi i izabra odnjih dvanaestoricu, koje nazva apostolima:Simona, koga prozva Petrom, i njegova brata Andriju; nadalje Jakova i Ivana, Filipa i Bartolomeja,Mateja i Tomu,Jakova, sina Alfejeva, i Simona prozvanoga “Revnitelja”,Judu, brata Jakovljeva, i Judu Iskariota, koji postade njegov Izdajnik.” (Luka 6,13-16)
U Evanđelju po Luki pominje se Juda Jakovljev kojega kod Mateja nema, a Tadeja spominje Matej ali ne i Luka.
Šta je rekao kapetan za Isusa nakon njegovog uzdignuća, da je bio pravednikili sin Božji? “Kad vidje satnik, što se dogodi, poče slaviti Boga i reče: “Zaista, ovaj je čovjek bio pravedan!” (Luka 23, 47)
“Satnik, koji je stajao prema njemu i vidio, gdje izdahnu tako, reče: “Zaista, ovaj je čovjek bio sin Božji.” (Marko 15, 39) Krasan primjer kako jedan od Apostola prenosi da je Isus pravednik a drugi pravi od Isusa sina Božijeg.
Kada je Isus rekao Bože moj, Bože moj …, na kojem je jeziku to rekao, nahebrejskom ili aramejskom? “Oko devete ure povika Isus iza glasa: “Eli,Eli, lama sabaktani?” to jest: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Matej 27, 46) “O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eloi,Eloi, lama sabaktani“, što znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Marko 15, 34)
Koje su zadnje riječi koje je Isus izustio prije smrti? “Tada povika Isus iz glasa: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Ovo reče i izdahnu.” (Luka 23, 46)
“A kad je bio Isus primio ocat, reče: “Svršeno je.” Tada nakloni glavu i predade duh. ” (Ivan 19, 30)
Kada je Isus ušao u Kapernaum, da li mu je pristupio lično satnik ili je poslao judejske starješine i prijatelje? Lično satnik: “Kad onda dode u Kafarnaum, pristupi k njemu jedan satnik,I zamoli: “Gospodine, sluga moj leži kod kuće uzet i muči se vrlo” (Matej 8, 5-6) Satnik je poslao druge: “Pošto je bio svršio sve govore svoje pred narodom,pođe u Kafarnaum. Ondje je u jednog satnika ležao na umoru sluga, koji mu je bio vrlo drag. Kad je čuo za Isusa, dade ga po starješinama židovskim zamoliti,da bi došao i ozdravio slugu njegova. Ovi dodoše k Isusu i zamoliše ga usrdno:”On zaslužuje, da mu to učiniš; Jer ljubi narod naš i sagradio nam je sinagogu.” Isus pođe s njima. Kad više nije bio daleko od kuće, poruči mu satnik po prijateljima: “Gospodine, ne trudi se; jer nijesam dostojan, da uđeš pod krov moj.”. (Luka 7, 1-6)
Kad su žene pripravile mirise kojima su trebale pomazati Isusa Poslije subote: “Pošto prođe subota, kupiše Marija Magdalena,Marija, majka Jakovljeva, i Saloma mirisa, da pođu i da ga pomažu. ” (Marko 16, 1) U subotu: “Bio je dan priprave, i subota je već osvitala. Žene, koje su bile s njim došle iz Galileje, išle su zajedno i vidjele su grob i sahranu njegova tijela. Potom se vratiše i pripraviše mirise i pomasti. A subotu provedoše u miru po zakonu.” (Luka 23, 54-56)
Gdje je bio kamen kada su Marije došle na Isusov grob? “Kad su pogledale, vidješe, da je kamen bio već odvaljen. Bio je naime vrlo velik.” (Marko 16, 4) “Nađoše kamen odvaljen od groba ” (Luka 24, 2) “A u prvi dan sedmice dode Marija Magdalena na grob rano, dok je još bila tama, i vidje, da je kamen odvaljen od groba. ” (Ivan20, 1)
“Po suboti, u osvit prvoga daru u sedmici, odošeMarija Magdalena i druga Marija da pogledaj grob. Tada se zemlja potrese silno.Anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, odvali kamen i sjede na njega. ” (Matej28, 1-2)
Dakle, kada su dosle Marije po Marku, Luki i Ivanu, kamenje bio odvaljen, dok je po Mateju odvaljen pošto su one stigle. Kamen je po Mateju odvaljivan na njihove oči od strane anđela Gospodnjeg.
Ko je rekao ženama šta je bilo sa Isusovim tijelom, mladić ili dva čovjeka? Mladić: “Uđoše u grob i vidješe mladića u bijeloj haljini gdje sjedi s desne strane, i uplašiše se vrlo. A on im reče: “Ne bojte se! Tražite Isusa Nazarećanina, razapetoga, uskrsnuo je, nije ovdje. Evo, ovdje je mjesto, kamo su ga bili položili. ” (Marko 16, 5-6) Dva čovjeka : “Dok su one zbog toga bile posve zbunjene, gle, dva čovjeka stadoše pred njima u sjajnim haljinama. Od straha srušiše pogled na tlo. A oni im rekoše: “Što tražite živoga među mrtvima? ” (Luka 24, 4-5)
Porijeklo Isusa. Ko je u pravu- Matej ili Luka ? Matej(porijeklo od Abrahama do Josipa): “Rodoslovlje Isusa Krista sina Davidova, sinaAbrahamova. 1. Abrahamu serodi Izak, 2. Izaku se rodi Jakov, 3. Jakovu se rodi Juda i braća njegova, 4. Judi se rodi Peres i Zerah s Tamarom, 5. Peresu se rodi Hesron, 6. Hesronu se rodi Ram, 7. Ramu se rodi Aminadab, 8. Aminadabu se rodi Nahšon, 9. Nahšonu se rodi Salmon, 10. Salmonu se rodi Boaz s Rahabom, 11. Boazu se rodi Obed s Rutom, 12. Obedu se rodu Jesej, 13. Jeseju se rodi kralj David. 14. Davidu se rodi Salomon sa ženom Urijinom, 15. Salomonu se rodi Roboam, 16. Roboamu se rodi Abija, 17. Abiji se rodi Asa, 18. Asi se rodi Jošafat, 19. Jošafatu se rodi Joram, 20. Joramu se rodi Uzija, 21. Uziji se rodi Jotam, 22. Jotamu se rodi Ahaz, 23. Ahazu se rodi Ezekija, 24. Ezekiji se rodi Manaseh, 25. Manasehu se rodi Amon, 26. Amonu se rodi Jošija, 27. Jošiji se rodi Jehonija i braća njegova u vrijeme odvodenja u Babilon.Poslije odvođenja u Babilon: 28. Jehoniji se rodi Šealtiel, 29. Šealtielu se rodi Zerubabel, 30. Zerubabelu se rodi Abiud, 31. Abiudu se rodi Elijakim 32. Elijakimu se rodi Azor, 33. Azoru se rodi Sadok, 34. Sadoku se rodi Akim, 35. Akimu se rodi Elijud, 36. Elijudu se rodi Eleazar, 37. Eleazaru se rodi Matan, 38. Matanu se rodi Jakov, 39. Jakovu se rodi Josip, muž Marije. 40. Od nje se rodi Isus, koji se zove Krist.
Tako je od Abrahama do Davida svega četrnaest koljena, od Davida do odvođenja u Babilon četrnaest koljena, i od odvođenja u Babilon do Krista četrnaest koljena. “(Evandelje po Mateju 1, 1-17)
Luka(porijeklo od Josipa do Abrahama) : “Kad je Isus započeo, imao je oko trideset godina. 1. Držali su gaza sina Josipova. 2. Ovaj je bio sin Helijev, 3. sin Matatov. 4. Sin Levijev, 5. sin Melkijev, 6. sin Janajev, 7. sin Josipov, 8. Sin Matatijin, 9. sin Amosov, 10. sin Nahumov, 11. sin Heslijev, 12. sin Nagajev, 13. Sin Mahatov, 14. sin Matatijin, 15. sin Semejev, 16. sin Josipov, 17. sin Judin, 18. Sin Joanasov, 19. sin Resin, 20. sin Zerubabelov, 21. sin Šealtielov, 22. sin Nerijev, 23. Sin Melkijev, 24. sin Adijev, 25. sin Kosamov, 26. sin Elmadamov, 27. sin Erov, 28. Sin Jošuin, 29. sin Eliezerov, 30. sin Jorimov, 31. sin Matatov, 32. sin Levijev, 33. sin Simeonov, 34. sin Judin, 35. sin Josipov, 36. sin Jonin, 37. sin Eliakimov, 38. sin Melejin, 39. sin Menin, 40. sin Matatin, 41. sin Natanov, 42. sin Davidov, 43. sin Jesejev, 44. sin Obedov, 45. sin Boazov, 46. sin Salmonov, 47. sin Nahšonov, 48. Sin Aminadabov, 49. sin Adminov, 50. sin Arnijev, 51. sin Hesronov, 52. sin Peresov, 53. sin Judin, 54. Sin Jakovljev, 55. sin Izakov, 56. sin Abrahamov, (Luka 3, 23-34)
Kao što vidimo razlika je prije svega u broju koljena izmedu Abrahama i Josipa ali imamo i veće nesuglasice koje možemo pratiti iz ovog rodoslovlja: 1. Matej kaže daje Josip drvodjelja Jakovljev sin, dok Luka tvrdi da je on Elijev sin; 2. Matej kaže da su Isusovi preci od Davida do babilnoskog progonstva bili ugledni vladari dok Luka kaže da nisu bili niti ugledni niti vladari izuzimajuci Davida i Natana; 3. Matej kaže daje Šealtiel Jehonijin sin dok Luka kaže da je Šealtijel Nerijev sin; 4.Matej kaže daje Abiud Zerubabelov sin dok Luka kaže da je Resin Zerubabelov sin.
Je li Isus govorio nešto u tajnosti? Ne: „Isus mu odgovori: “Ja sam govorio javno svijetu. Ja sam svagda učio u sinagogi i u hramu, gdje se svi Židovi skupljaju, i ništa nije bio govorio u potaji.“ (Ivan 18:20) Da: „Bez prispodoba nije im govorio. Je li tada bio sam s učenicima svojim, onda bi im sve protumačio.“ (Marko 4:34)
“Tada pristupiše učenici njegovi i upitaše ga:”Zašto im govoriš u prispodobama?On odgovori: “Vama je dano, darazumijete tajne kraljevstva nebeskoga a onima nije dano.” (Matej 13:10-11)
Je li se Isus uzdigao u Raj na dan raspeća? Da: Kriminalcu koji ga je branio rekao je: „On mu reče: “Zaista, kažem ti: Danas još bit ćeš s menom u raju!”“ (Luka 23:43) Ne: “Mariji Magdaleni je rekao dva dana kasnije:”Nemoj me se dodirnuti, jer još nijesam uzašao k Ocu svojemu“ (Ivan 20:17)
Kad je Pavle bio na putu za Damask, vidio je svjetlo i čuo glas. Jesu li i oni koji su bili s njim čuli glas? Da: “A ljudi, što su putovali s njim, stajali su začuđeni, jer su doduše razabirali zvuk glasa, ali nisu vidjeli nikoga.” (Djela 9:7) Ne: “I koji su bili s menom, vidješe doduše svjetlost,ali ne čuše glas onoga, koji mi je govorio.” (Djela 22:9)
Kad je Pavle vidio svjetlo, pao je na zemlju. Jesu li i njegovi saputnici također pali na zemlju? Da: “I kad mi svi popadasmo na zemlju, čuo sam glas,gdje mi govori hebrejskim jezikom: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti je proti ostanu praćati se.” (Djela 26:14) Ne: “A ljudi, što su putovali s njim, stajali su začuđeni, jer su doduše razabirali zvuk glasa, ali nisu vidjeli nikoga.” (Djela 9:7)
Je li glas objasnio Pavlu koje će biti njegove dužnosti? Da: “Nego ustani i stani na noge svoje; jer ti se zato javih, da te postavim slugom i svjedokom ovome, što si vidio, i onome, što ću ti objaviti. Izbavljat ću te od naroda i od neznabožaca, kojima te sada šaljem,da im otvoriš oči, da se obrate od tame k svjetlosti i od vlasti sotonine k Bogu, da prime oproštenje grijeha i baštinu među svetima po vjeri u mene.’ (Djela26:16-18) Ne: “A on drščući i strepeći reče: “Gospodine, što hoćeš, da činim?” I Gospodin mu reče: “Ustani i idi u grad! Ondje ćeti se reći, što ti treba činiti.” (Djela 9:6) “I rekoh: ‘Što da činim, Gospodine!’ A Gospodin mi reče: ‘Ustani i idi u Damask, i ondje će ti se reći za sve, što ti valja činiti.” (Djela 22:10)
Ko je koga otkupio? „I Sin čovječiji nije došao, da mu služe, nego da služi i da dadne život svoj u otkup za mnoge.” (Marko 10:45) “Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi,čovjek Krist Isus, koji sebe dade u otkup za sve, svjedočanstvo u svoje vrijeme,” (1.Timoteju 2:5-6) v.s. „Otkup za pobožnike jest bezbožnik; na mjesto pravednih stupi zločinac.“ (Mudre izreke 21:18)
Je li Isus razapet prije ili poslije Pashalne večere? Poslije: “U prvi dan beskvasnih kruhova, kad se običavalo klati Pashalno janje, upitaše ga učenici njegovi: “Kamo da idemo, da pripravimo za te Pashalno janje?” Tada posla dvojicu svojih učenika i naloži im: “Idite u grad! Tamo će vas sresti čovjek s krčagom. Idite zanjim; I gdje uđe, kažite gospodaru one kuće: “Učitelj pita: “Gdje je soba, u kojoj mogu blagovati Pashalnu večeru s učenicima svojim? On će vam pokazati veliku opremljenu dvoranu. Ondje nam zgotovite! Učenici otiđoše u grad i nađoše, kao što im je bio rekao, i pripremiše Pashalnu večeru. Kad bi uveče,dođe s dvanaestoricom.” (Marko 14:12-17) Prije: “Bilo je pred blagdan Pashe. Isus je znao, da mu je došao čas, da ide s ovoga svijeta k Ocu. Tada on, koji je ljubio svoje, što su bili na svijetu, izrazi svoju ljubav do kraja.” (Ivan 13:1) Juda je izašao noću:”Kad je on bio uzeo zalogaj,odmah izađe. Bila je noć.” (Ivan 13:30). Ostali učenici su mislili da on ide kupiti ono što im je potrebno za blagdan: “Neki su mislili, jer je u Jude bila kesa za novac,da mu Isus reče: “Kupi, što nam treba za blagdan,” ili da dadne što siromasima.” (Ivan 13:29). Kada je Isus uhapšen, Jevreji nisu htjeli izvršiti Pilatovu presudu da se ne bi mogli okaljati kako bi mogli blagovati Pashu: “Od Kaife povedoše Isusa u sudnicu. A bilo je jutro; i oni ne uđoše u sudnicu, da se ne bi onečistili, nego da bi mogli jesti Pashalnu večeru.” (Ivan 18:28). Kada je donesena presuda protiv Isusa, bilo je oko šeste ure pripreme za Pashu: “A bila je priprava Blagdana Pashe, oko šeste ure, i reče Židovima: “Evo kralj vaš!” (Ivan 19:14)
Je li Isus molio Boga da spriječi raspeće? Da: “I otiđe malo dalje, pade ničice na svoje lice, i pomoli se: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” (Matej 26:39) “Aba Oče”, reče, tebi je sve moguće; uzmi ovu čašu od mene ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” (Marko 14:36) Ne: “Sad je duša moja duboko potresena. Što da kažem? Oče, sačuvaj me od ovoga časa? Ali zato dođoh u čas ovaj.” (Ivan 12:27)
U Evanđeljima koja kažu da se Isus molio da izbjegne križ, koliko se putaon izdvojio kako bi se molio? Tri puta:
“Tada dođe Isus s njima u zaselak, koji se zove Getsemani. On reče učenicima svojim: “Sjedite tu, dok ja idem tamo i pomolim se. “Udalji se po drugi put i pomoli se: “Oče moj, ako me ne može ova čaša mimoići, a da ga je pijem, neka bude volja tvoja!”On ih ostavi, otiđe opet i pomoli se po treći put onim istim riječima.” (Matej26:36,44,)
Jednom (Bez ikakve mogućnosti da je to učinio još dva puta) “Tada izađe i otiđe po svojemu običaju na Maslinsku goru. Za njim otiđoše učenici njegovi. Kad dođe tamo, reče im: “Molite se,da ne padnete u napast!” Udalji se od njih kako se može kamenom dobaciti,klekne na koljena i pomoli se: “Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene! Ali ne moja, nego neka bude volja tvoja!” Tada mu se javi anđeo s neba i okrijepi ga. I napade ga smrtna tjeskoba, i molio se je još usrdnije. Znoj je njegov bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju. Diže se od molitve i pođe k učenicima svojim, ali ih nađe gdje spavaju od žalosti. Tada im reče: “Što spavate? Ustanite i molite se, da ne padnete u napast!” (Luka 22:39-46)
Je li Isusovo tijelo bilo namazano miomirisima prije sahrane u skladu sa židovskim običajima? Da: “A dođe i Nikodem, koji je prije bio došao k Isusu po noći, i donese pomiješane smirne i aloja, oko sto libara. I uzeše tijelo Isusovo i obaviše ga platnom mirisima, kao što je običaj u Židova da pokopavaju. (Ivan 19:39-40) Ne: Isus je bio omotan prostim lanenim veom. Potom su žene donijele i pripremile mimoirise da ga namažu s njima: “Pošto prođe subota, kupiše Marija Magdalena,Marija, majka Jakovljeva, i Saloma mirisa, da pođu i da ga pomažu.” (Marko16:1)
S kojim razlogom i kad su žene otišle do grobnice? Da premažu Isusovo tijelo miomirisima: “Pošto prođe subota, kupiše Marija Magdalena,Marija, majka Jakovljeva, i Saloma mirisa, da pođu i da ga pomažu.” (Marko16:1)
“Žene, koje su bile s njim došle iz Galileje, išlesu zajedno i vidjele su grob i sahranu njegova tijela. Potom se vratiše ipripraviše mirise i pomasti. A subotu provedoše u miru po zakonu. U prvi dansedmice otiđoše one vrlo rano grobu s mirisima, što su ih bilepripravile.” (Luka 23:55,56 i 24:1) Ili samo da vide grobnicu. Miomirisi se uopće ne spominju: “Po suboti, u osvit prvoga daru u sedmici, odoše Marija Magdalena i druga Marija da pogledaju grob.” (Matej 28:1)
Kakva je uputstva Isus dao učenicima? „Nato im reče Isus: “Ne bojte se! Idite i javitebraći mojoj, neka idu u Galileju! Ondje će me vidjeti.” (Matej 28:10) ili „..Reče joj Isus: “Nemoj me se dodirnuti, jer još nijesam uzašao k Ocu svojemu. Nego idi k braći mojoj i kaži im: “Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.” (Ivan 20:17)
Kad su se učenici vratili u Galileju? Odmah, jer su neki sumnjali nakon što su vidjeli Isusa u Galileji: “Jedanaestorica ućenika odoše u Galileju na goru,kamo ih je bio Isus uputio.Kad ga vidješe, pokloniše mu se. A neki posumnjaše.” (Matej 28:16-17) Nakon najmanje 40 dana: Te noci su ućenici još uvijek bili u Jeruzalemu. (Luka24:33) Isus im se ukazao tu i rekao im da ostanu u gradu „dok se ne obućete u Silu odozgor.” (Luka 24:49) Ukazivao im se tokom ćetrdeset dana. (Djela 1:3) te zapovijedio im: „… da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka ćekaju Obecanje Oćevo“ (Djela 1:4)
Da li svaki čovjek griješi? Da: “Ako su se ogriješili o tebe – jer nema čovjeka,koji ne griješi…” (1.Kraljevima 8:46; vidjeti takoder: 2.Ljetopisa 6:36;Mudre izreke 20:9; Propovjednik 7:20 i 1.Ivanova 1:8) Ne: Istinski kršcani ne mogu griješiti jer su oni djecaBožija. „Tko god vjeruje: “Isus je Krist”, od Boga je roden.“(1.Ivanova 5:1) „…djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ (1.Ivanova 3:1) …“i svaki koji ljubi, od Boga je roden.“ (1.Ivanova 4:7) „Tko god je roden od Boga, necini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rodenod Boga.“ (1.Ivanova 3:9) I onda opet: DA! Jer: “Ako reknemo, da grijeha nema, sami sebe varamo, i istine nema u nama.” (1.Ivanova 1:8)
Ko će ciji teret nositi? „Nosite bremena jedan drugoga, i tako ćete ispuniti zakon Kristov!” (Galacanima 6:2) ili „Jer će svaki svoje breme nositi.“ (Galacanima 6:5)
KONTRADIKCIJA79. Gdje je Isus bio tri dana nakon krštenja? “Odmah ga Duh izvede u pustinju.Ćetrdeset dana ostao je u pustinji i bio je kušan od sotone, živio je sa životinjama divljim; a služili su mu andeli.(Marko 1:12-13) ili Dan nakon krštenja, Isus je odabrao dva ućenika. Drugi dan: Isus je otišao u Galileju – još dva ućenika. Treci dan: Isus je bio nasvadbi u Kani Galilejskoj. (Vidi: Ivan 1:35; 1:43; 2:1-11)
Je li malom Isusu bio ugrožen život u Jeruzalemu? Da Pa je Josip pobjegao sa Isusom u Egipat i ostao tamodok Herod nije umro: “Kad su bili otišli, javi se Josipu u snu andeo Gospodnji i reče: “Ustani, uzmi dijete i mater njegovu i bježi u Egipat! Ostani ondje, dok ti ne reknem, jer će Herod tražiti dijete, da ga pogubi.” (Matej 2:13) Ne Porodica nije nigdje pobjegla. Vec su mirno ponijeli dijete u Jeruzalemski hram u skladu sa jevrejskim obicajima i vratili se u Galileju: (Luka 2:21-40)
Kad je Isus hodao po vodi kakva je bila reakcija njegovih ućenika? Poklonili su mu se govoreci: „Ti si zaista sin Božji!” (Matej 14:33) ili “I ude k njima u lađicu, i prestane vjetar. Tada su oni bili posve izvan sebe od zaćudenja.” „Jer još nijesu bili došli do uvidavnosti kod umnoženja kruhova nego je srće njihovo bilo zaslijepljeno.“(Marko 6:51-52)
Koliko je boraca na popisu bilo u Izrealu? Osam stotina tisuća ljudi: “ Joab dade kralju broj popisanoga naroda, i bilo je od Izraela osam stotina tisuća ljudi sposobnih za oružje i opasanih maćem, a ljudi od Jude pet stotina tisuća.” (2.Samuelova 24,9) Milijun i sto tisuća ljudi: “Priopći Joab Davidu broj popisanoga naroda, i bilo je svega naroda Izraelova milijun i sto tisuća ljudi teško naoružanih, a naroda Judina ćetiri stotine i sedamdeset tisuća ljudi teško naoružanih.” ( 1.Ljetopisa 21,5)
Ko je bio Josipov otac? Jakov: “Jakovu se rodi Josip, muž Marije. Od nje se rodi Isus,koji se zove Krist.” (Matej 1,16) Heli: “Kad je Isus zapoćeo, imao je oko trideset godina. Držali su ga za sina Josipova. Ovaj je bio sin Helijev, sin Matatov.”( Luka 3,23)
Od kojeg sina Davidovog vodi porijeklo Isus? Od Solomona: “Jeseju se rodi kralj David. Davidu se rodi Salomon saženom Urijinom” (Matej 1,6) Od Natana: “Sin Melejin, sin Menin, sin Matatin, Sin Natanov, sin Davidov” (Luka 3,31)
Kako je Simon Petar saznao da jeIsus –Krist? Objavom sa nebesa: “Tada mu reče Isus: “Blagoslovljen si ti, Simone,sine Jonin, jer tijelo i krv nijesu to tebi objavili, nego Otac moj, koji je na nebesima.”( Matej 16,17) Brat Andrija mu je rekao: “Ovaj se sastade najprije sa svojim bratom Simonom i reče mu: “Nađosmo Krista – to jest Pomazanika.” (Ivan 1,41)
Da li je Ivan Krstitelj prepoznao Isusa prije nego ga je krstio? Da: “Tada dode Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu, da se dadne krstiti od njega. Ali Ivan, htjede da ga odvrati od toga i reče: “Ja bih trebao da budem kršten od tebe, a ti dolaziš k meni?” (Matej 3:13-14) Ne: “Dalje je svjedocio Ivan, govoreci”Vidio sam Duha,gdje silazi s neba kao golub i lebdi nad njim. Ja ga nijesam poznavao. Ali onaj,koji me je poslao, da krstim vodom, reče mi: “Na koga vidiš da silazi Duh i nad kim da lebdi, to je onaj, koji krsti Duhom Svetim.” Ja sam to vidio i postao sam svjedok za to: On je sin Božji.” (Ivan 1:32-34)
Kada će doci kraj svijeta? Prije nego se Evandelje raširi po svim gradovimaIzraelovim: “Kad vas progone u jednom gradu, bježite u koji drugi! Zaista, kažem vam: “Nećete još biti pri kraju s gradovima Izraelovim, dokne dođe Sin čovječiji” ( Matej 10,23) Poslije širenja Evandelja citavom svijetu: “Ovo evandelje o kraljevstvu navješcivat će se po svemusvijetu za svjedocanstvo svima narodima. Tada istom dolazi svršetak.”( Matej24,14) Neko fulao?
Je li uredu da nazivamo svoga oca ili bilo koga drugog na ovom svjetu ocem? Ne: “I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji, jer je jedan otac vaš, koji je na nebesima!”( Matej 23,9) Da: “Pišem vam, oci, jer upoznaste onoga, koji je od poćetka. Pišem vam, mladići, jer nadvladaste onoga, koji je zao. Pisah vam, djeco, jer upoznaste Oca. Pisah vam, oci, jer upoznaste onoga, koji je od poćetka. Pisah vam, mladići, jer ste jaki, i riječ Božja u vama ostaje, i nadvladaste onoga,koji je zao.” (1. Ivanova 2:13-14)
Je li uredu nekoga zvati ludakom,bezumnikom,budalom? Da: “Ludaci misle u sebi: “Nema Boga.” Pokvarena sudjela njihova odurno; nema ga, koji je cinio dobro.”( Psalam 14,1) “Ludaci i slijepci, što je više: “zlato ili hram,koji zlato istom posvećuje?” ( Matej 23,17) “Bezumni, nije li onaj, koji je stvorio vanjštinu,stvorio i nutrinu ?” (Luka 11,40) “Tada im on reče: “O bezumni i sporoga srca za vjerovanje sve što su navješcivali proroci!” (Luka 24,25) “Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo. Kad su govorili da su mudri, postadoše ludi.”( Rimljanima 1:21-22) “Bezumniće, ono što siješ, neće oživjeti, ako ne umre.” (1. Korincanima 15,36) “O nerazumni Galacani!”( Galacanima 3,1) Ne: “…Tko rekne bratu svojemu: Budalo! bit će kriv visokomu vijeću. A tko mu rekne: Bezbožniće! Bit će kriv ognju paklenomu.” (Matej 5,22)
Ko salje Svetog Duha? Isus: “A kad dode Utješitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duhistine, koji izlazi od Oca, on će svjedociti za mene.”( Ivan 15,26) Otac: “A Utješitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u ime moje, on će vas nauciti svemu i napomenut će vam sve, što vam rekoh.” (Ivan14,26)
Je li Isus bio sveznajuci? Da: “Sad znamo, da sve znaš, i ne treba ti, da te tko pita.Zato vjerujemo, da si izašao od Boga.” (Ivan 16,30) Ne: “Isus osjeti, da je sila izašla iz njega, okrenu se odmahu mnoštvu i upita: “Tko se je dotakao moje haljine.”( Marko 5,30)
Je li brak pohvalan? Da: “Tada reče Gospod Bog: “Nije dobro čovjeku, da jesam. Nacinit ću mu pomocniću, koja mu pristaje.” (Postanak 2,18) “Tko je našao dobru ženu, našao je krasan nalaz, i dobio je od Gospoda milost.” (Mudre izreke 18,22) “Ženidbu neka drže svi u časti, i postelja ženidbena nekabude cista, jer bludnicima i preljubocincima sudit će Bog.” (Hebrejima 13,4) Ne: “A za ono, što ste mi pisali: dobro je čovjeku, da se nedotiće žene,” (1. Korincanima 7,1) “Jer bih htio, da svi ljudi budu kao i ja; ali svaki imasvoj dar od Boga, ovaj ovako, a onaj onako. A neoženjenim i udovicama velim:dobro im je, ako ostanu, kao i ja.” (1. Korincanima 7:7-8 )
Ko je autor Petoknjižja? Mojsije je autor: “Mojsije napisa ovaj zakon i predade ga svećenicima,sinovima Levijevim, koji nose kovćeg zavjeta Gospodnjega, i svima starješinamaIzraelovim.” (Ponovljeni zakon 31,9) Neko drugi je autor: “A Mojsije bio je čovjek veoma blag, blaži od svih ljudina zemlji.” (Brojevi 12,3) “I umrije Mojsije, sluga Gospodnji, ondje u zemlji moapskoj, po zapovijedi Gospodnjoj. On ga pokopa u dolini, u zemlji moapskoj,prema Bet-Peoru. Nitko ne zna za grob njegov do današnjega dana.” (Ponovljenizakon 34:5-6) “Otada ne usta više prorok u Izraelu kao Mojsije, s kojim je Gospod općio licem k licu,” (Ponovljeni zakon 34,10) Ako je Mojsije autor,kako je mogao umrijeti I pisati osvojoj smrti?
Trebaju li se kršcani moliti javno? Ne: “Kad se molite, ne cinite kao lićemjeri! Oni se najradije mole u sinagogama i na uglovima ulicnim, da upadnu ljudima u oci. Zaista, kažem vam: Oni su vec primili plaću svoju.” Kad ti hoćeš da se moliš, uđi u sobu svoju, zatvori vrata i moli se Ocu svojemu u tajnosti! Otac tvoj, koji vidi utajnosti, platit će ti. (Matej 6:5-6) Da: “Hoću dakle, da se mole muževi na svakome mjestu, podižuci ciste ruke bez gnjeva i svade.” (1. Timoteju 2,8)
Spava li Bog u Bibliji? Nikada: “Pomoc mi dolazi od Gospoda, koji stvori nebo i zemlju.Ne da on, da popusti noga tvoja: ne spava ćuvar tvoj. Gle, nikada ne spava, nikada ne drijema ćuvar Izraelov.” (Psalam 121:2-4) Ponekad: “Ustani! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas vjećno!” (Psalam 44,23)
Jeli Isus došao da donese mir ili mac? Mir: “Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje. Neka se ne plaši srce vaše i neka se ne boji!” (Ivan 14,27) “Rijec posla Bog sinovima Izraelovim, navješćujuci mir po Isusu Kristu, ovaj je Gospodin svima.” (Djela apostolska 10,36) Mač: “Ne mislite, da sam ja došao da donesem mir na zemlju! Nijesam došao da donesem mir, nego mac.” (Matej 10,34)
KUR’AN, PRIJEVOD ZNACENJA AJETA: ALI iMRAN, 42-64: “I kada meleki (andjeli) rekoše: “O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!” To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. A kada meleki rekoše: “O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, biće viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih; on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit”,- ona reče: “Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo?” – “Eto tako”, – reče -, “Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude.” I poučiće ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i poslati kao poslanika sinovima Israilovim: “Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napraviću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscjeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete; i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg, – zato se Allaha bojte i mene slušajte -, Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je pravi put!” A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: “Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu?” – “Mi”, – rekoše učenici, – “mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi Poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!” I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje. I kada Allah reče: “O Isa, dušu će ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću udariti i na ovom i na onom svijetu i niko im neće moći pomoći.”… A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. – Allah ne voli nasilnike. Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur´an mudri. Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi!” – i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: “Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!” To je, zaista, kazivanje i nema boga osim Allaha! – a Allah je, doista, Silan i Mudar. A ako oni glave okrenu – pa, Allah sigurno dobro zna smutljivce. Reci: “O sljedbenici Knjige (krscani), dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” KUR’AN, PRIJEVOD ZNACENJA AJETA: ALI iMRAN, 79-80: “Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: “Klanjajte se meni, a ne Allahu!” – nego: “Budite Božji, jer vi Knjigu znate i nju proučavate!” On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani.
Podijeli sa drugima i zaradi nagradu kod Uzvisenog Allaha.
ZAGLAVNI (UGAONI) KAMEN – HADZERUL ESVED, CRNI KAMEN UGRAĐEN NA JEDNOM OD UGLOVA KABE – MEKKA ILI VEC SPOMENUTA BEKKA (Psalm 84).
Matej 21,42 Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Matej 21,43 Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove! Matej 21,44 I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga. ODUZIMA SE OD VAS I DAJE NARODU KOJI DONOSI NJEGOVE PLODOVE – MUSLIMANIMA
HADZERUL ESVED – ZAGLAVNI / UGAONI KAMEN Crni kamen je ugrađen u jedan od uglova, ćoškova Kabe koji je sa spoljašnje strane obložen srebrenim omotačem. Taj ugao Kabe je ujedno i mjesto početka tavafa i uzdignut je metar i po od zemlje. Crni kamen je iz Dženneta. Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Crni kamen je spušten iz Dženneta, i tada je bio bjelji od mlijeka, ali su ga crnim učinili grijesi Ademovih potomaka.” (Zabilježio Et-Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Huzejme u svom Sahihu, a također ga je vjerodostojnim ocijenio šejh El-Albani.) Neki krscanski misionari i svecenici ce vam pokusati slagati da je ugaoni kamen Isus, pa im zatrazite dokaz, gdje je Isus rekao za sebe da je on ugaoni kamen, i vidjet cete kako ce poceti zamuckivati kao i svako drugi uhvacen u lazi. Pricat ce vam o svemu da vas zavaraju, ali odgovor na pitanje vam nece dati. A obratite paznju na sljedeci dio stiha: Na kraju citiranog stiha Isus kaze: “…Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!” >>ČUDO U OCIMA NASIM<< Nije rekao: >>ČUDO U OCIMA VASIM<< Samim tim je to cudo bilo i za njega , samo treba citati i razmisliti , sve vrlo jasno pise! Isus nije zaglavni kamen. Drugo, muslimani su prihvatili Isusa iskreno, bezrezervno i onako kako treba da se prihvati Allahov poslanik, bez lazi o njemu! Uzalud je krscanima sto jezikom tvrde da su ga prihvatili kada ste izokrenuli istinu o njemu zbog toga vam i slijedi: Matej 7,22 Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?` Matej 7,23 Tada ću im kazati: `Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!` NISTA SA ISUSOM I NJEGOVIM ZAKONIMA KRSCANI NEMAJU I VIDITE STA VAS CEKA , POKAJTE SE, PRIHVATITE ISLAM I BIT CETE VJERE ISUSOVE I BIT CETE SPASENI U SUPROTNOM… ZNA SE. Neki ce vas pokusati slagati da se muslimani mole tom kamenu, pa zatrazite im tu molitvu, neka vam pokazu kako glasi, a nece sigurno, jer lazu, a lazu jer su se svjesno odrekli Boga Allaha, Jednog i Jedinog i sluze sejtanu/sotoni, i svojim strastima.
Pred vama je jedan nadasve zanimljiv, da ne kažemo intrigantan tekst, koji određene islamske istine, u ovom slučaju znakove koji upućuju na mubarek noć Lejletul-kadr, kao i fenomen Crnog kamena u Ka’bi i propis njegovog ljubljenja u toku hadžskih obreda, pokušava potvrditi znanstvenom metodom i stanovitim naučnim otkrićima i činjenicama…
Naravno, nama muslimanima je islam sâm po sebi privlačan i istinit, jer čvrsto vjerujemo da je uputa od Allaha dž.š. i ne trebaju nam nikakvi posebni naučni dokazi da bi nas uvjerili u istinitost Allahove Objave, Kur’ana i ispravnost islamskog puta. A pošto je nauka sama po sebi dinamičan fenomen, mi također ne tvrdimo da su naučna otkrića spomenuta u tekstu kategoričke istine, jer za to nemamo dokaza u Kur’anu i sunnetu, već se, u odluci da objavimo ovaj članak, rukovodimo upravo kur’anskom metodologijom dokazivanja istinitosti Kur’ana i islama iz ajeta: ”Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Fussilet, 53.)
Svako naučno otkriće bi trebalo biti podsticaj ljudima da razmisle o Allahu kao Stvoritelju i da se vrate u okrilje vjere islama, a onima koji su već na stazi islama, trebalo bi učvrstiti vjerovanje i povećati zahvalnost Allahu dž.š. na uputi. _____________________
Piše: Dr. Halid el-Ubejdi Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić (Izvor: Khalid-alubaidy.com)
Islam neprestalno registrira nove svjedoke u svemiru kako bi, s vremena na vrijeme, sa svojim ”novim” svjedocima stao pred ”Sud religija” da progovore istinom pred njegovim sudijama, vijećnicima i advokatima, oslanjajući se na kur’ansko-sunnetske tekstove, pa se onda desi da neke od tih sudija i advokata nadvlada hir i gordost, a neki do njih opet otvoreno i s ushićenjem priznaju: ”Tako mi Boga, islam je istinska vjera!”
James M. Karner, znanstvenik iz oblasti astronomije i svemirskih istraživanja, nije mogao doći k sebi od ushićenja, nakon što ga je njegovo znanje odvelo do novog svjedoka u svemiru da mu kaže da je islam istinska vjera. Desilo se to onda kada je dokazano da su kosmičke zrake mnogo opasnije po Zemljin atmosferski omotač od nuklearnih zraka i da je njih nemoguće proći svemirskim letjelicama, jer spaljuju sve što dodirnu, osim kroz jedan jedini prozor u omotaču kojeg su otkrili astronomi i dali mu ime ”Van Allen”. Međutim, Karner je ubrzo shvatio da to nije nikakvo novo otkriće, jer se taj isti ”prozor” spominje u knjizi muslimana, Kur’anu, u ajetu: ”Kad bismo njih radi kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: ‘Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!”’ (El-Hidžr, 14.-15.)
Da bi nakon toga obznanio svoje primanje islama posvetivši se još više svojoj struci u Američkoj svemirskoj agenciji ”NASA”.
Karner je nastavio svoj istraživački pohod, ali sada preko islama, pa je pokušao dokučiti i interpretirati fenomen ljubljenja Crnog kamena (Hadžerul-esved) koji se nalazi u Ka’bi, i otkrio je da Crni kamen registruje i ”zapisuje” svakog hodočasnika koji, u toku obreda obilaska oko Ka’be (tavaf) poljubi Crni kamen ili pokaže svojom rukom prema njemu. Otkrio je, na osnovu analize uzorka Crnog kamena, da on emitira 20 nevidljivih zraka u različitim smjerovima putem kratkih talasa, a svaka ta zraka prodire kroz 10.000 ljudi. U kontekstu Karnerovog otkrića, valja spomenuti i riječi imama Šafije koji je rekao da: ”Crni kamen pamti svakog hodočasnika, svejedno hodočastio on Ka’bu radi hadža ili radi umre, i registrira njegovo ime samo jedanput, stavljajući znak na osnovu broja krugova koje hodočasnik napravi oko Ka’be.”
To isto potvrdio je i egipatski znanstvenik dr. Abdul-Basit Muhamed Sejjid, direktor Instituta za proučavanje znanstvene nadnaravnosti Kur’ana u Egiptu.
Na osnovu tog uzorka, Karner je došao do rezultata o kojima je govorio dr. Abdul-Basit u svom intervjuu za novine ”Al-šuruk al-džezairijje”, u kojem je otkrio krađu komada Crnog kamena od strane Velike Britanije koja je ciljano angažirala svog čovjeka (špijuna) i poslala ga u Maroko, gdje je deset godina studirao arapski jezik, a zatim je otišao u Egipat da izvrši svoj zadatak. Naime, on se u Egiptu uvukao među hadžije, pa je, kada su bili u Mekki, sat prije zore iskoristio priliku, jer u to vrijeme, prije sto godina, nije bilo jake straže kod K’abe i tada je pojedinac sâm mogao tavafiti i obilaziti oko Ka’be. Taj špijun je otkinuo tri mala komadića Crnog kamena s ciljem da Englezi saznaju stvarnu istinu o tom kamenu.
Dvanaest godina nakon toga, Britanski muzej objavio je da Crni kamen (Hadžeru-l-esved) nije iz Sunčevog sistema i da muslimani, prilikom hodočašća, ljube kamen koji ne dolazi iz Sunčevog sistema. To je priča koju je Karner slušao nakon što je primio islam, pa je on posjetio Britanski muzej i uzeo je uzorak Crnog kamena kolik’ zrno leblebije koji je otkinuo uz pomoć lasera, kako bi dokazao svoje otkriće.
Priču o krađi komadića Crnog kamena, koju je organizirala Velika Britanija, spominjali su i prepričavali mnogi znanstvenici među kojima i poznati egipatski geolog Zaglul Nedždžar, koji je sa potpunim ubjeđenjem tvrdio da je taj engleski špijun primio islam i da je napisao knjigu ”Put u Mekku” u kojoj je obznanio svoju pokornost Gospodaru svih svjetova, Allahu, dž.š.
Karner je nastavio sa svojim otkrićima, pa je tako otkrio tajnu sigurnosti i smiraja u noći Lejletul-Kadr. Naime, Kur’an nas obaviještava, u suri El-Kadr, o svojstvima te noći i kaže: ”Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.” (El-Kadr, 5.) A svojstva noći Lejletul-Kadr potvrđuje i sunet Muhammeda, s.a.v.s., i njegove riječi: ”Noć Lejletul-Kadr je vedra i svjetla, u njoj nema ni vreline ni hladnoće, u njoj se ne dešava gađanje zvijezdama (nema zvijezda padalica), to jutro Sunce izađe bez uobičajenih jakih zraka, kao da je ono ovalna posuda, kao da je ono svjetli Mjesec.”
Naučno je dokazano da se na Zemlju obruši i padne u jednom danu, od jacije do sabaha (zore), između 10.000 i 20.000 meteora, osim u noći Lejletul-kadr, u kojoj se na Zemlju ne spuštaju i ne padaju nikakve zraka. I to je upravo potvrdila ”NASA.”
Dr. Abdul-Basit skrenuo je pažnju na činjenicu da su Arapi, kao i ostali muslimani, zapostavili svoju vjeru i zato im nije pošlo za rukom da oni otkriju i potvrde suštinu značenja noći Lejletul-kadr koja se nalazi u kur’anskim riječima: ”Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane”, i da se Zemlja u toj noći ne gađa zvijezdama (nema zvijezda padalica). Znanstvenik Karner otkrio je i to da su ljudi iz Agencije za svemirska istraživanja ”NASA”, još prije deset godina otkrili ovu tajnu noći Lejletul-kadr, ali je nisu obznanili bojeći se da zbog toga ljudi prime islam.
HADŽERUL ESVED “Džennetski dragulj” Mjeseci ševval, zul-ka’de i zul-hidže su mjeseci u kojima se obavljaju obredi hadža. Za mjesto gdje se obavljaju obredi hadža u Časnom Kur’anu je rečeno da se u njemu nalaze jasni znakovi “ fihi ajatun bejjinat”. Prije svega u tome mjestu koje se zove Haremi šerif “Časni Hram” je Kaba, zatim tu su Mekami Ibrahim, Zemzem, Hadžerul-esved i dr. Svaki od spomenutih znakova ili znamenja je sam po sebi dovoljan razlog da bi se čovjek zaputio na ta mjesta da se suoči sa njima i da ih izbliza pogleda. Mi ćemo se ove prilike osvrnuti na znamenitost Hažderul-esveda – “Crnog kamena” koji je ugrađen u jedan od ćoškova Kabe od kojega se otpočinje tavaf. Oni koji obavljaju hadž imaju priliku da svjedoče, gledaju, dotaknu ili pak poljube ovaj kamen. U pisanju o ovoj temi oslanjam se isključivo na islamske izvore, prije svega Kur’an, Zbirke hadisa i neka islamska historijska djela.El-Ezreki je zabilježio ovu predaju od Ibn Ishaka o Ibrahimovoj a.s. gradnji Časne Kabe:”“Kada se zgrada Kabe počela dizati Ismail je Ibrahimu približio Mekam (kamen na kome je Ibrahim stajao) i sa njega je gradio. Ismail je primicao taj mekam prema potrebi. Kada je stigao sa gradnjom do crnog ćoška – Ibrahim a.s. je rekao Ismailu:” Želio bih kamen koji ću staviti ovdje da bude ljudima znak od kojeg će počinjati tavaf. Ismail je otišao da traži kamen. Kada se je Ismail vratio Džibril je već bio donio Hadžerul-esved. Kada je bio potop za vrijeme Nuha a.s. Allah dž.š. je pohranio Hadžerul-esved u brdo koje se zove Ebu Kubejs (brdo koje se nalazi u Mekki na suprotnoj strani od ćoška Kabe u koji je ugrađen Hadžerul-esved.) Allah dž.š. je naredio Džibrilu:”Kada vidiš moga prijatelja (Ibrahima) da gradi Kabu – izvadi mu ga.”Ismail je upitao:”Babo, odakle ti taj kamen? Donio mi ga je Onaj koji me nije ostavio da čekam tvoj kamen! Džibril mi ga je donio! – odgovori mu Ibrahim. Kada ga je Džibril postavio na njegovo mjesto, Ibrahim je nastavio graditi dalje, a Hadžerul-esved je tada davao blistavu svjetlost. Njegova svjetlost je obasjavala Istok i Zapad – do Jemena i Šama.” /El- Ezreki 1/ 62, El-Mustedrek od Hakima 1/458 i Delailu-nnubuvveti od Bejhekija 2/57/ Iz navedenog citata se da zaključiti da je Hadžerul-esved na Zemlju došao prije Nuhova potopa, da je tada pohranjen u unutrašnjost brda Ubu Kubejs te da ga je Džibril izvadio po naređenju Allahovom, donio ga Ibrahimu a.s. kada je sa sinom Ismailom gradio Kabu i lično ga ugradio na mjesto gdje sa i danas nalazi. HADŽERUL ESVED KROZ POVIJEST DOGAĐAJA Uzvišeni Allah dž.š. je čuvao kamen Hadžerul-esved od kako je spušten na Zemlju u doba Adema a.s. Iako su se događali događaji koji su ga mogli baciti u zaborav te se je mogao zagubiti i izbrisati mu se svaki trag, kao npr. u vrijeme Nuhova a..s potopa i sl. Islamski historičari su zabilježili neke događaje koji su se desili i događali kroz povijest Hadžerul-esvedu. Od tih događaja izdvojili bi sljedeće: Zahvaćanje požarom dva puta: Prvi puta u doba Kurejšija prije islama. Časni Bejtullah je bio zapaljen te je požar dohvatio i Hadžerul-esved nakon čega je još više pocrnio.Drugi puta u islamskom periodu za vrijeme Abdullaha ibn Zubejra r.a. i to kada je Bejtullahil-haram opsjedan od strane Husajna ibn Numejra el-Kindija. Te prilike je Časna Kaba zapaljena a sa njom svakako i hadžerul-esved, te je te prilike pukao na tri djela. Zubejr r.a. je ta tri djela povezao srebrnim obručem , tako se Zubejr r.a. računa da je prvi u povijesti koji je uvezao hadžerul-esved u srebrni obruč. -U doba halife Haruna Er-Rešida renovira se Kaba tako da je u tom sklopu postavljen novi srebrni obruč za hadžerul-esved a onaj iz doba Zubejrovog dotrajali je skinut. To je bilo 188 g. po hidžri. Harun Er-Rešid je almasom prekrio (presvukao) kamenje među koje je bio smješten Hadžerul-esved, s gornje i donje strane. -317 hidžretske godine desio se je događaj koji je u povijesti poznat kao događaj Keramita u Haremu (hadisetul-keramite fil-harem). Keramite su dobile ime po čovjeku iz Kufe Kirmitu, koji se je odmetnuo od islama i javno je pozivao kufru i otpadništvu. Njega je ubio abasijski halifa El-Muktefa billahi el-Abbasi 293 godine po hidžri. Od ove otpadničke sekte je bio i vladar Bajhrejna koji se zvao Ebu Tahir el-Kirmiti Sulejman ibn Ebi Seid. On je 317 godine napao sa svojim ljudima Haremi šerif te je napravio do tada nezapamćeni pokolj u Mekki. Ubijeno je oko 30 hiljada hadžija u ovom pokolju. Ulicama Mekke tekla je krv. Učinjeno je i mnogo drugih nečasnih djela. On je lično udario Hadžerul-esved sa željeznim buzdovanom i razbio ga. Zatim ga je izvadio iz njegovog ležišta i odnio ga u Bahrejn. Taj prokletnik je stradao kao i prethodnik mu Ebreha, koji je imao namjeru srušiti Kjabu, o čemu je objavljena sura El-Fil. Hadžerul-esved je ostao u Bahrejnu pune 24 godine. U Mekku je ponovo vraćen 323 hidžretske godine i uz uobičajene ceremonije počasti u prisustvu odabranih ljudi. Iako je bilo još sličnih pokušaja krađe ili razbijanja Hadžerul-esveda, mi ćemo ove prilike spomenuti još događaj 1351 godine po hidžri. Uhvaćen je jedan čovjek koji je došao iz Afganistana, kako je željeznim predmetom otkinuo jedan komad Hadžerul-esveda i komad platna od Kabe. Nakon toga nečasnog čina izvršeno je njegovo pogubljenje. Kralj Abdul-Aziz Ali Saud je naredio da se izvrše popravke na Hadžerul-esvedu od nanešene štete. Stručnjaci su napravili hemijsku smjesu u koju su dodali miris misk i amber te time ulijepili otkinuti dio Hadžerul-esveda i Hadžerul-esved je ponovo kao cjelina vraćen u svoje ležište. 1375 godine po hidžri Kralj Saud ibn Abdul-Aziz Ali Saud je oko Hadžerul-esveda postavio novi srebrni obruč a skinut je pretposljednji srebrni obruč koji je bio postavio Sultan Rešad han 1331 godine po hidžri. /Tarihul-kavim od Kurdija 3/329/ Od tada pa do našeg doba na Hadžerul-esvedu nisu izvođene nikakve promjene. OPIS HADŽERUL ESVEDA, NJEGOVA BOJA I VELIČINA Hažderul esved je kamen koji je spušten iz Dženneta. Po Allahovom naređenju Ibrahim a.s. ga je stavio u čošak Kabe od kojeg se započinje tavaf. To je jugoistočni ćošak od Kjabe. U hadisima Allahova Poslanika Hadžerul-esved se naziva imenom “rukn”- u prijevodu (“ćošak ili “temelj”.) Hadžerul esved je bio bijeljiji od snijega ili mlijeka, ali je pocrnio od mušričkih grijeha. On je veličine jedne normalne ljudske podlaktice. Abdullah ibn Amr ibn As je rekao:” Hadžerul esved je bio bijeljiji od mlijeka a dužina mu je kao kost podlaktice.” On je ugrađen u zidove Kabe. Vanjski dio – glava- je pocrnio od mušričkih grijeha, ostali njegov dio je ostao bijele boje.” El-Fakihi je prenio predaju od Mudžahida da je rekao:”Gledao sam u Hadžerul- esved kada je ibn Zubejr gradio Kabu, vidio sam da je sav onaj dio koji je bio u zidovima Kjabe bijele boje.” /El-Erzeki 1/328/
Muhammed ibn Nafii El-Huzai je rekao: ”Kada su Keramiti vratili Hadžerul-esved godine 339 po hidžri vidio sam ga, samo mu je prednji dio – glava – bio crn a ostali dio je bio bijele boje, a njegova dužina je dužina podlaktice.”/El-Išaatu fi ešrati saati str. 57/ El-Halebi je u svome djelu o Poslanikovoj biografiji rekao: ”Crnilo Hadžerul-esveda je povećano zbog dva požara koja je Kaba pretrpjela; jedan u doba Kurejšija a drugi u doba ibn Zubejra r.a.” /Es-Siretul-halebijjeti 1/157/ Kada je Kaba obrušena 1039 hidžretske godine, zbog velike poplave i kada su je renovirali, njenoj izgradnji prosutvovao je Imam ibn Allan el-Mekki te je detaljno opisao njenu izgradnju. On je svojim očima vidio Hadžerul-esved. U tom svome opisu rekao je:”Boja djela Hadžerul-esveda koji je u zidovima Kabe je bijele boje. Njegova dužina je dužina kosti podlaktice a to je otprilike pola aršina ili u prosjeku pedalj i pol a to je dužina kosti podlaktice kod većine ljudi. Njegova širina je 1/3 aršina. Na njemu je bio obruč od srebra. Broj djelića – komadića – je 13 , većih je 4 a ostali su manji. Oni su posebnom smjesom zalijepljeni za Hadžerul-esved.” /Et-Tarihul- Kavim 3/228/ Poznati islamski historičar Muhammed Tahir el-Kurdi, koji je umro 1400 godine po hidžri, je rekao:”Ono što je vidljivo od Hadžerul-esveda u našemu dobu (polovina 14- tog stoljeća po hidžri) koji mi dodirujemo i ljubimo je ustvari 8 djelića Hadžerul-esveda, najveći dio je veličine hurme. To su djelići koji su otrgnuti od Hadžerul-esveda pri različitim pokušajima krađe ili razbijanja. Početkom 14 stoljeća po hidžri broj komadića koji se je mogao vidjeti je bio 15 a sada je zbog radova i renoviranja vidljivo samo 8 komadića koji su se posebnom hemijskom smjesom izmješanom sa mirisom miska i ambera zalijepili za hadžerul-esved. Zato ko želi da poljubi hadžerul-esved ili da ga dodatkne neka nastoji poljubiti ili didirnuti ove komadiće koji su u udubljenju oko koga se nalazi srebrni obruč.” VRIJEDNOSTI HADŽERUL ESVEDA Hadžerul-esved je na mjestu Allahove ruke na Zemlji kojom se rukuje sa svojim robovima. Zabilježili su El-Ezreki i ibn Ubejj sa ispravnim senedom od ibn Abbasa r.a. da je rekao:”Uistinu ovaj kamen je Allahova ruka – desna – na Zemlji kojom se rukuje sa svojim robovima, kao što se rukuje čovjek sa svojim bratom.” Humejd ibn Ubejj Senijjete r.a. je rekao:”Čuo sam ibn Hišama kako pita Ataa ibn Rebaha o Jemenskom ruknu (ćošak Kabe koji je okrenut prema Jemenu), a on je tavafio oko Kjabe – Ata je rekao:”Pričao mi je Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao:”Zaduženo je oko njega 70.000 meleka pa ko kaže:”Allahumme inni es’ elukel-afve vel-afijjtet fi-ddunja vel-ahireti rabbena atina fi-ddunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina azabennar”, oni kažu:”Amin”. Kada su došli do Hadžerul-esveda rekao je:”O Ebu Muhammede – šta je do tebe doprlo o Hadžerul-esvedu?” Ata je rekao:”Pričao mi je Ebu Hurejre r.a. da je čuo Resulullaha a.s. da kaže:”Ko ga dotakne kao da je dotakao ruku Milostivog.” /Prenosi ibn Madže/ – Abdullah ibn Amr ibn As r.a. prenosi da je Resulullah a.s. rekao:”Doći će Hadžerul-esved Sudnjeg dana a biće veći od brda Ebu Kubejs, imat će jezik i usne, zalagat će se za onoga ko ga je poljubio sa iskrenim nijetom. On je Allahova ruka (desnica) kojom se rukuje sa svojim stvorenjima.” /Ibn Huzejme 4/221 i Hakim u Mustedreku 1/457/ HADŽERUL – ESVED –DŽENNETSKI DRAGULJ Abdullah ibn Amr ibn As r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao:”Hadžerul-esved i Mekami Ibrahim su dva džennetska dragulja, da im Allah dž.š. nije oduzeo sjaj koji su prvobitno imali, obasjavali bi sve što je između Istoka i Zapada.”/Sahih ibn Hibban / Ibn Abbas r.a. je rekao:”Na Zemlji nejma ništa iz Dženneta osim Hadžerul-esveda i Mekami Ibrahima, oni su dva džennetska dragulja. Da ih nikada nisu dodakli mušrici, koji god bolesnik bi ih dotakao, Allah bi mu zdravlje dao.”/El-Ezreki 1/322/ Ibn Abbas također prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao:”Hadžerul-esved je spušten iz Dženneta, bio je bijeljiji od mlijeka pa je pocrnio od grijeha sinova Ademovih.”/Sunen Tirmizi 3/226/ Abdullah ibn Amr ibn As je rekao:”Džibril je Hadžerul-esved spustio iz Dženneta. Radujte se njegovom dolasku. Vama će stalno biti dobro dok je on među vama. Ubrzo će doći vrijeme kada će biti vraćen odakle je i donešen.”/Taberani u djelu El-Kebir/ Ibn Abbas r.a. je rekao:”Hadžerul-esved i Mekami Ibrahim su spušteni sa Ademom a.s. one noći kada je on spuštan na mjesto između Hadžerul-esveda i Mekami Ibrahima. Bio je tužan radi rastanka sa Džennetom. Kada je svanulo i ugledao je ova dva kamena umanjila se njegova tuga i on ih je zagrlio. Oni su ga podsjećali na dane i ljepote provedene u Džennetu”Suvejd ibn Gaflete je rekao:”Vidio sam Omera da je poljubio Hadžerul-esved i rekao je:”Vidio sam Allahova Poslanika a.s. da ovako radi.”/Muslim u svome Sahihu/ Buhari je zabilježio predaju od Omera ib Hattaba r.a. da je došao kod Hadžerul-esveda, poljubio ga je i rekao:”Znam da si kamen, ne donosiš ni štetu ni korist, da nisam vidio Resulullaha a..s da te ljubi, ne bih te ni ja poljubio.”/Sahihul-Buhari 3/462/ El-Hakim je u svome El-Mustedreku zabilježio ovaj događaj sa dodatkom:“Kada je Omer ovo rekao, čuo ga je Alija ibn ebi Talib i rekao mu:”O vođo pravovjernih, on štetu a i korist donosi.”Kako i gdje to piše? Upita Omer.Alija mu reče:”U Allahovoj Knjizi!Na kojem mjestu? – dalje upita Omer.Alija reče:U suri El-E’ araf 172 ajet:”Spomeni kad je izveo tvoj Gospodar iz leđa sinova Ademovih njihovo potomstvo i učinio ih svjedocima protiv samih sebe. Rekao im je:”Zar Ja nisam vaš Gospodar?” Rekoše:”Da, mi svjedočimo. (Mi smo vas učinili svjedocima) da vi ne biste rekli na Sudnjemu danu:”Mi o ovome nismo ništa znali.”/El-E’ araf 172/Kada je Allah dž.š. primio zavjet sinova Ademovih sa priznanjem i njihovim svjedočenjem taj ugovor i zavjet je zapisao na jedan papir. Tada je rekao Hadžerul-esvedu koji je imao usta i dva oka, otvori usta, pa je uradio. Allah je taj papir ubacio u njegova usta. Rekao mu je:”Budi svjedok onome ko ispuni svoju riječ i pokaže istinitim svoje svjedočenje dato Gospodaru Allahu dž.š.”Ja svjedočim, kaže dalje Alija, da sam čuo Allahova Poslanika a.s. kako govori:”Doći će Hadžerul-esved na Sudnjemu danu a imat će jezik, svjedočiti će onome ko ga je poljubio sa tevhidom (vjerom u Jednog Allaha).” Tako da on, vođo pravovjernih šteti i koristi.Omer tada reče:”Utječem se Allahu da živim među narodom u kome nejma tebe o Ebu Hasane.”/El-Hakim u El-Mustedreku 1/ 457/ Molimo Allaha dž.š. da nas učini da budemo od onih koji će ispuniti zavjet istinskog svjedočenja o priznavanju Allaha za našeg Gospodara. I molimo Ga da nam omogući da se dok smo na dunjaluku sretnemo sa ta dva kamena koji su jedino što je iz Dženneta na ovome svijetu. I molimo Ga da nam omogući da postupimo pred njima onako kako su postupali svi Allahovi Poslanici a posebno među njima, posljednji Allahov Poslanik i najodabraniji miljenik, Muhammed alejhi ssalatu ve selam.! Amin! (Fikret Asad ARNAUT)
Crni kamen je ugrađen u jedan od uglova, ćoškova Kabe koji je sa spoljašnje strane obložen srebrenim omotačem. Taj ugao Kabe je ujedno i mjesto početka tavafa i uzdignut je metar i po od zemlje. Neke od njegovih vrijednosti su:
a) Crni kamen je iz Dženneta. Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Crni kamen je spušten iz Dženneta, i tada je bio bjelji od mlijeka, ali su ga crnim učinili grijesi Ademovih potomaka.” (Zabilježio Et-Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Huzejme u svom Sahihu, a također ga je vjerodostojnim ocijenio šejh El-Albani.) Ako grijesi ostavljaju ovakav trag na kamenu, pa kakav onda trag ostavljaju na srcima!?
b) Crni kamen je propisano poljubiti, dotaknuti i učiniti sedždu na njemu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nas je ispravnom načinu na koji iskazujemo svoje poštovanje prema Crnom kamenu. Ez-Zubejr b. ‘Arabi prenosi da je neki čovjek upitao Ibn Omera, radijallahu anhuma, o propisu doticanja Crnog kamena, na šta je on odgovorio: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga je dotakao i poljubio…” (Zabilježio El-Buhari u svom Sahihu)
c) Doticanjem Crnog kamena spadaju grijesi. Ubejd b. Umejr prenosi da je neki čovjek upitao Ibn Omera, radijallahu anhuma: “O Ebu Abdur-Rahmane, šta misliš o doticanju mimo ova dva ugla?”, pa je rekao: “Doista sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Doticanjem ova dva ugla spadaju grijesi.'” (Zabilježio En-Nesai i vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani) Pod dva ugla misli se na Jemenski ugao i Crni kamen.
d) Crni kamen će svjedočiti na Sudnjem danu za onoga ko ga dotakne sa pravom. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ovaj kamen ima jezik i dvije usne, svjedočit će na Sudnjem danu za sve one koji ga sa pravom budu dotakli.” (Zabilježili Ibn Huzejme, imam Ahmed, El-Hakim i vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani) Zato nije dozvoljeno da prilikom doticanja Crnog kamena bespravno uznemiravamo one koji tavafe te da na taj način budemo od onih koji ga bespravno dotiču i ostanemo bez ove veličanstvene nagrade.
e) Propisano je prilikom tavafa, kada se prolazi pored Crnog kamena, donošenje tekbira. Prilikom početka svakog tavafa propisano je izgovoriti tekbir (Allahu ekber), pa čak i kada završavamo sedmi krug, po mišljenju Stalne komisije za fetve KSA (El-Ledžnetud-daime), trebamo izgovoriti tekbir tako da na taj način broj izgovorenih tekbira tokom tavafa sedam krugova iznosi osam tekbira. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tavafio oko El-Bejta, a bio je na devi, pa bi svaki put kada bi se našao kod Crnog kamena nečim pokazao prema njemu i izgovorio tekbir. (Zabilježio El-Buhari) Mada neki učenjaci smatraju da je dovoljno donijeti sedam tekbira izostavljajući onaj priliko završetka sedmog kruga, a Allah opet najbolje zna. (Ovog mišljenja je šejh Ibnul-Usejmin, rhm.; Eš-Šerhul-mumti’a, 7/281)
3. Er-Ruknul-jemani
Jemenski ugao je ćošak Kabe iza kojeg slijedi ugao u kojem je Crni kamen. Spomenuo je Jakut el-Hemevi u M’udžemul-buldan (3/64) da je Ibn Kutejbe tvrdio da je Jemenski ugao izgradio čovjek iz Jemena po imenu Ubejj b. Salim, a stanovnici Jemena su običavali govoriti: “Posjedujemo jedan ugao El-Bejtul-Harama, ostavština koja nam je ostala od Ubejja b. Salima.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom tavafa potirao bi rukom Jemenski ugao, s tim da ga nije ljubio niti je ljubio svoju plemenitu ruku poslije doticanja. Neke od njegovih vrijednosti su:
a) Doticanjem Jemenskog ugla spadaju grijesi. Sunnet je dotaći ovaj ugao jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako postupao, kao što je to već navedeno u hadisu od Ibn Omera, radijallahu anhum, kod govora o doticanju Crnog kamena.
MEKKA / BEKKA JE PRVI HRAM SAGRADJEN NA ZEMLJI, A MNOGI TU ISTINU ZELE SAKRITI OD VAS.
Mekka se spominje u Bibliji! Blessed are those whose strength is in you,whose hearts are set on pilgrimage.6 As they pass through the Valley of Baka,they make it a place of springs;the autumn rains also cover it with pools.[d]
Kod nas se to ovako prevodi: Psalam 84,5 Blagoslovljen je čovjek, kojemu je jakost u tebi, kojemu srce hoće na hodočašća! Psalam 84,6 Putujući dolinom pustinjskom pretvaraju je u tlo obilno izvorima, što ga i rani dažd pokrije blagoslovom. Psalam 84,6 Blažen komu je pomoć u tebi dok se sprema na svete putove! Psalam 84,7 Prolaze li suhom dolinom, u izvor je vode promeću i prva je kiša u blagoslov odijeva. Psalam 84,6 Sretan čovjek koji kod tebe nađe snagu svoju: dragog srca on kreće na put; Psalam 84,7 prolazeći kroz dol Balzamovaca oni čine jednu oazu, prve kiše ga prekriju blagoslovima. Psalam 84,5 Blago onima kojima je sila u tebi, i kojima su u srcu putovi tvoji! Psalam 84,6 Idući dolinom plačevnom, pretvaraju je u izvore, i dažd je odijeva blagoslovima. Spominje se i u Kur’anu u suri Ali Imran Beka, u ajetu 96 :
إِنَّ أَوَّلَ بَيْتٍ وُضِعَ لِلنَّاسِ لَلَّذِي بِبَكَّةَ مُبَارَكًا وَهُدًى لِّلْعَالَمِينَ “bi bekkeh” Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki (kod nas se prevodi “u Mekki”, ali pogledajte orginalan tekst u Kur’anu Casnom i vidjet cete da ipak pise “u Beki”), blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. (prijevod značenja, Ali ‘Imran, 96) Provjerite detaljno sve dokaze, ne dozvolite da vam zbog tradicije, oholosti, mrznje, ili bilo cega drugog propadne vjecnost u raju / Dzennetu, i da zavrsite kao nevjernici vjecno u paklu / Dzehennemu!
POKAJTE SE ALLAHU UZVISENOM ZA GRIJEHE, JER ON SVE GRIJEHE PRASTA, I VRATITE SE ISLAMU, JEDINOJ PRIZNATOJ VJERI KOD UZVISENOG ALLAHA, DA BI BILI SPASENI.
Povijest trenutno iskrivljuju milijuni kršćana koji lažu da vjerujemo da holokaust nije kršćansko djelo. Kroz izgovor i prikrivanje, mnogi današnji crkveni vođe i vjerni kršćani kamuflirali su kršćanstvo Adolfa Hitlera i pokušali ga označiti kao ateistu, poganca poganskog kulta ili lažnog kršćanina kako bi svoje nedjela počinio na one koji nisu obožavali Isusa. Međutim, od najranijih formacija nacističke stranke i tijekom razdoblja osvajanja i rasta, Hitler je izrazio svoju kršćansku podršku njemačkom građanstvu i vojnicima. Oni koji bi Hitlera učinili ateistom, trebali bi okrenuti pogled na povijesne knjige prije nego se obrate svojim klupama i chat sobama. Hitlerova uključenost u Crkvu: a) Hitler je kršten kao rimokatolik tijekom djetinjstva u Austriji. b) Kako se Hitler približavao djetinjstvu, pohađao je samostansku školu. (Na putu u školu mladi Adolf svakodnevno je promatrao kameni luk koji je uklesan u grbu samostana s kukastom svastikom). c) Hitler je bio govornik i žrtvenik u katoličkoj crkvi. d) Kao mladić bio je potvrđen kao „Kristov vojnik“. Njegov najgorljiviji cilj u to vrijeme bio je postati svećenik. Hitler piše o svojoj ljubavi prema crkvi i svećenstvu: “Imao sam izvrsnu priliku opiti se svečanim raskošom briljantnih crkvenih festivala. Kao što je bilo prirodno, opat mi se činio, kao što je seoski svećenik nekada činio mojem ocu, najviši i najpoželjniji ideal. ”-Adolf Hitler (Mein Kampf) e) Hitler nikada nije bio izopćen niti osuđen od svoje crkve. Zapravo, Crkva je smatrala da je SAMO i “osvetio Boga” u napadu na Židove jer su smatrali Semite ubojicama Isusovim. f) Hitler, Franco i Mussolini dobili su VETO vlast nad kojom je papa mogao imenovati biskupa u Njemačkoj, Španjolskoj i Italiji. Zauzvrat su povukli katolike i dali novac Vatikanu. Hitler je napisao govor u kojem govori o ovom savezu, to je jedan primjer
: “Činjenica da Vatikan sklapa ugovor s novom Njemačkom znači priznanje nacionalsocijalističke države od strane Katoličke crkve. Ovaj sporazum pokazuje čitav svijet jasno i nedvosmisleno da je tvrdnja da je nacional-socijalizam [nacizam] neprijateljski raspoložen prema religiji laž. ”Adolf Hitler, 22. srpnja 1933., pišući nacističkoj stranci g) Hitler je usko surađivao s papom Pijem u preobrazbi germanskog društva i podupiranju crkve. Crkva je apsorbirala nacističke ideale i propovijedala ih kao dio svojih propovijedi, a Hitler je stavio katolička učenja u javno obrazovanje. Ova fotografija prikazuje Hitlera s nadbiskupom Cesareom Orsenigom, papinskim nuncijem u Berlinu. Snimljena je 20. travnja 1939., kada je Orsenigo proslavio Hitlerov rođendan. Proslave je pokrenuo Pacelli (papa Pio XII.) I postao je tradicija. Povijest trenutno iskrivljuju milijuni kršćana koji lažu da vjerujemo da holokaust nije kršćansko djelo. Kroz izgovor i prikrivanje, mnogi današnji crkveni vođe i vjerni kršćani kamuflirali su kršćanstvo Adolfa Hitlera i pokušali ga označiti kao ateistu, poganca poganskog kulta ili lažnog kršćanina kako bi svoje nedjela počinio na one koji nisu obožavali Isusa. Međutim, od najranijih formacija nacističke stranke i tijekom razdoblja osvajanja i rasta, Hitler je izrazio svoju kršćansku podršku njemačkom građanstvu i vojnicima. Oni koji bi Hitlera učinili ateistom, trebali bi okrenuti pogled na povijesne knjige prije nego se obrate svojim klupama i chat sobama. Preporučujem vam knjigu pod naslovom: Hitlerov Papa: Tajna povijest Pija XII, John Cornwell h) Zbog Hitlerove uključenosti u Crkvu počeo je provoditi doktrine Crkve kao zakona. On je zabranio sve pobačaje i zahtijevao tjelesno kažnjavanje u školama i domu. Hitler se mnogo puta obratio crkvi i obećao da će Njemačka primijeniti svoja učenja: “Nacionalsocijalistička država ispovijeda svoju odanost pozitivnom kršćanstvu. To će biti njezino pošteno nastojanje da zaštiti i velike kršćanske ispovijedi u njihovim pravima, da im osigura od uplitanja u njihove doktrine (Lehren), te u njihove dužnosti da konstituiraju sklad sa stajalištima i zahtjevima današnje države. ” – Adolf Hitler, 26. lipnja 1934., katoličkim biskupima kako bi ih uvjerio da će poduzeti mjere protiv nove poganske propagande »Providnost je učinila da budem katolik, Povijest trenutno iskrivljuju milijuni kršćana koji lažu da vjerujemo da holokaust nije kršćansko djelo. Kroz izgovor i prikrivanje, mnogi današnji crkveni vođe i vjerni kršćani kamuflirali su kršćanstvo Adolfa Hitlera i pokušali ga označiti kao ateistu, poganca poganskog kulta ili lažnog kršćanina kako bi svoje nedjela počinio na one koji nisu obožavali Isusa. Međutim, od najranijih formacija nacističke stranke i tijekom razdoblja osvajanja i rasta, Hitler je izrazio svoju kršćansku podršku njemačkom građanstvu i vojnicima. Oni koji bi Hitlera učinili ateistom, trebali bi okrenuti pogled na povijesne knjige prije nego se obrate svojim klupama i chat sobama. Hitlerova uključenost u Crkvu: a) Hitler je kršten kao rimokatolik tijekom djetinjstva u Austriji. b) Kako se Hitler približavao djetinjstvu, pohađao je samostansku školu. (Na putu u školu mladi Adolf svakodnevno je promatrao kameni luk koji je uklesan u grbu samostana s kukastom svastikom). c) Hitler je bio govornik i žrtvenik u katoličkoj crkvi. d) Kao mladić bio je potvrđen kao „Kristov vojnik“. Njegov najgorljiviji cilj u to vrijeme bio je postati svećenik. Hitler piše o svojoj ljubavi prema crkvi i svećenstvu: “Imao sam izvrsnu priliku opiti se svečanim raskošom briljantnih crkvenih festivala. Kao što je bilo prirodno, opat mi se činio, kao što je seoski svećenik nekada činio mojem ocu, najviši i najpoželjniji ideal. ”-Adolf Hitler (Mein Kampf) e) Hitler nikada nije bio izopćen niti osuđen od svoje crkve. Zapravo, Crkva je smatrala da je SAMO i “osvetio Boga” u napadu na Židove jer su smatrali Semite ubojicama Isusovim. f) Hitler, Franco i Mussolini dobili su VETO vlast nad kojom je papa mogao imenovati biskupa u Njemačkoj, Španjolskoj i Italiji. Zauzvrat su povukli katolike i dali novac Vatikanu. Hitler je napisao govor u kojem govori o ovom savezu, to je jedan primjer : “Činjenica da Vatikan sklapa ugovor s novom Njemačkom znači priznanje nacionalsocijalističke države od strane Katoličke crkve. Ovaj sporazum pokazuje čitav svijet jasno i nedvosmisleno da je tvrdnja da je nacional-socijalizam [nacizam] neprijateljski raspoložen prema religiji laž. ”Adolf Hitler, 22. srpnja 1933., pišući nacističkoj stranci g) Hitler je usko surađivao s papom Pijem u preobrazbi germanskog društva i podupiranju crkve. Crkva je apsorbirala nacističke ideale i propovijedala ih kao dio svojih propovijedi, a Hitler je stavio katolička učenja u javno obrazovanje. Ova fotografija prikazuje Hitlera s nadbiskupom Cesareom Orsenigom, papinskim nuncijem u Berlinu. Snimljena je 20. travnja 1939., kada je Orsenigo proslavio Hitlerov rođendan. Proslave je pokrenuo Pacelli (papa Pio XII.) I postao je tradicija. Povijest trenutno iskrivljuju milijuni kršćana koji lažu da vjerujemo da holokaust nije kršćansko djelo. Kroz izgovor i prikrivanje, mnogi današnji crkveni vođe i vjerni kršćani kamuflirali su kršćanstvo Adolfa Hitlera i pokušali ga označiti kao ateistu, poganca poganskog kulta ili lažnog kršćanina kako bi svoje nedjela počinio na one koji nisu obožavali Isusa. Međutim, od najranijih formacija nacističke stranke i tijekom razdoblja osvajanja i rasta, Hitler je izrazio svoju kršćansku podršku njemačkom građanstvu i vojnicima. Oni koji bi Hitlera učinili ateistom, trebali bi okrenuti pogled na povijesne knjige prije nego se obrate svojim klupama i chat sobama. Hitler je usko surađivao s papom Pijem u preobrazbi germanskog društva i podupiranju crkve.
Kako je nacistički režim pretvorio ljude:
a) Dvadesetih godina 20. stoljeća Hitlerova njemačka radnička stranka (prije nacističkog izraza) usvojila je „Program“ s dvadeset i pet točaka (nacistička verzija ustava). U dvadesetčetvrtoj točki njihova namjera jasno pokazuje, od samog početka, svoje stajalište u korist “pozitivnog” kršćanstva: “Za sve vjerske zajednice u državi zahtijevamo slobodu, u mjeri u kojoj oni ne predstavljaju opasnost za nju i ne protivite se moralnosti i moralnom smislu njemačke rase. Partija, kao takva, označava pozitivno kršćanstvo, ali se ne veže u pitanje vjere na bilo koju određenu ispovijed… ” b) Nacistički režim pokrenuo je pokret za mlade koji je propovijedao svoju agendu djeci koja se dojmila. Hitler je podupirao ideju da svi ljudi trebaju vjeru i religijsko obrazovanje: “Pomažući podizanju čovjeka iznad razine bestijalne vegetacije, vjera u stvarnosti doprinosi osiguranju i očuvanju njegova postojanja. Uklonite iz današnjeg čovječanstva svoja obrazovna, religiozno-dogmatska načela – ili, praktički govoreći, etičko-moralna načela – ukidanjem tog religijskog obrazovanja, ali bez zamjene istim, a rezultat će biti ozbiljan šok za temelji njihovog postojanja. ”- Adolf Hitler (Mein Kampf) c) nacistički režim počeo je kontrolirati škole insistirajući na tome da se kršćanstvo podučava. d) Nacistički režim uključivao je antisemitske kršćanske spise u udžbenike i oni nisu bili uklonjeni iz kršćanskih doktrina sve do 1961. godine.e) nacistički režim koji je imao punu moć nad narodom počeo je silom pretvarati svu svoju vojsku. e) nacistički režim koji je imao punu moć nad narodom počeo je silom pretvarati svu svoju vojsku.
f) Nacistički režim natjerao je njemačke vojnike da nose vjerske simbole kao što je svastika i stavili su vjerske izreke na vojnu opremu. Primjer, ovdje je ova kopča njemačke vojske koja glasi Gott Mit Uns– “Bog s nama”
g) Njemačke trupe često su bile prisiljene da ih posipa svetom vodom i sluša propovijed katoličkog svećenika prije nego što izađe na manevar. h) Nacisti su stvorili tajnu službu zvanu “SS Reich”, koja bi djelovala kao špijuni u poslovanju drugih građana. Ako je netko osumnjičen za herezu (Ne samo protiv Socijalističke partije nego CRKVENA DOKTRINA), oni će biti procesuirani.
Hitlerove rijeci:
Hitlerovi govori i objave, još jasnije, otkrivaju njegovu vjeru i osjećaje prema kršćanskoj Njemačkoj. Nacizam predstavlja sramotu za kršćanstvo i pokazuje opasnost njihove vjere. Sljedeće riječi Hitlera pokazuju njegovo preziranje prema ateizmu i poganskim kultovima i otkrivaju snagu njegovih kršćanskih osjećaja:
„Nacionalsocijalizam nije kult-pokret – pokret za štovanje; ona je isključivo ‘volkička’ politička doktrina utemeljena na rasnim načelima. U njegovoj svrsi nema mističnog kulta, samo briga i vodstvo naroda određenog zajedničkim krvnim odnosom … Nećemo dopustiti mistično okultnim ljudima da strastveno istražuju tajne svijeta da bi se ukrali u naš Pokret , Takvi ljudi nisu nacionalsocijalisti, nego nešto drugo – u svakom slučaju nešto što nema veze s nama. Na čelu našeg programa nema tajnih pretpostavki, već jasne percepcije i jasnog uvjerenja. Ali budući da smo postavili kao središnju točku ove percepcije i ove profesije vjerovanja održavanje i stoga sigurnost za budućnost bića koje je stvorio Bog, tako služimo održavanju božanskog djela i ispunjavamo božansku volju – ne u tajnom sumraku nove kuće bogoslužja, već otvoreno pred Gospodinovim licem… Naše štovanje je isključivo kultiviranje prirodnog, i iz tog razloga jer je prirodno, dakle Bogom. Naša poniznost je bezuvjetna predanost pred božanskim zakonima postojanja, koliko su nama poznati. “– Adolf Hitler, u Nürnbergu 6. rujna 1938. godine. [Kršćani su uvijek optuživali Hitlera da vjeruje u pogansku kultu mitologije. Ono što je ovdje napisano jasno izražava njegovo stajalište protiv kultova.]
“ Bili smo uvjereni da je ljudima potrebna i potrebna ta vjera. Stoga smo se borili protiv ateističkog pokreta, i to ne samo s nekoliko teoretskih izjava, već smo ga istjerali. ”- Adolf Hitler, u govoru u Berlinu 24. listopada 1933. [Ova izjava jasno opovrgava suvremene kršćane koji tvrde da Hitler favorizira ateizam. Hitler je htio stvoriti društvo u kojem su svi ljudi obožavali Isusa i smatrali da je svako pitanje takvo da je hereza. Holokaust je bio poput moderne inkvizicije koja je ubila sve koji nisu prihvatili Isusa. Iako je ubijeno više Židova, valja primijetiti da je bilo koji drugi ARANSKI paganima i ateistima ubijen zbog nevjerovanja u Krista.]
Ovdje Hitler koristi Bibliju i svoje kršćanstvo kako bi napao Židove i podržao svoj antisemitizam:
“Moji osjećaji kao kršćanin upućuju me na mog Gospodara i Spasitelja kao borca. Pokazuje me na čovjeka koji je jednom u samoći, okružen s nekoliko sljedbenika, prepoznao ove Židove za ono što su bili i pozvao ljude da se bore protiv njih i koji, Božja istina! bio je najveći ne kao patnik već kao borac. U bezgraničnoj ljubavi kao kršćanin i kao čovjek čitam kroz odlomak koji nam govori kako je Gospodin konačno ustao u svojoj moći i uhvatio bič da izbaci iz Hrama leglo zmije i guja. Kako je bila sjajna njegova borba za svijet protiv židovskog otrova. Danas, nakon dvije tisuće godina, s najdubljim emocijama prepoznajem dublje nego ikad prije činjenicu da je zbog toga On morao proliti svoju krv na križu. Kao kršćanin nemam dužnost dopustiti da se ja varam, ali imam dužnost biti borac za istinu i pravdu … I ako postoji nešto što bi moglo pokazati da postupamo ispravno, to je nevolja koja svakodnevno raste. Jer kao kršćanin imam i dužnost prema vlastitom narodu. “ – Adolf Hitler, u govoru 12. travnja 1922. (Norman H. Baynes, ur. Govori Adolfa Hitlera, travanj 1922. – kolovoz 1939., svezak 1 od 2, str. 19-20, Oxford University Press, 1942)
“Kršćanstvo se nije moglo zadovoljiti izgradnjom vlastitog oltara; bio je apsolutno prisiljen na uništenje poganskih oltara. Samo iz te fanatične netrpeljivosti mogla bi se formirati njegova apodiktička vjera; ta netrpeljivost je zapravo njezina apsolutna pretpostavka. ”- Adolf Hitler Mein Kampf (Ovdje je sasvim očito da Hitler misli na uništavanje judaizma koji se mijenja na kojem je kršćanstvo utemeljeno.)
“Personifikacija đavla kao simbol svakog zla preuzima životni oblik Židova.” -Adolf Hitler Mein Kampf (Ideja o đavolu i Židovu izašla je iz srednjovjekovnih anti-židovskih uvjerenja temeljenih na tumačenjima iz Biblije. Martin Luther i učitelji poslije njega nastavili su tu “tradiciju” sve do 20. stoljeća.)
„S sotonskom radošću u svom licu, crnokosi židovska mladih vreba u zasjedi za bezazlen djevojke koju je onečišćuje svojom krvlju, čime je krađa iz svoga naroda.” -Adolf Hitler Mein Kampf (To je uobičajeno u ratu za jednu utrku silovati drugu kako bi mogli “oskvrnuti” rasu i asimilirati svoje. Hitler ovdje govori o ovoj vrlo taktici.)
“ Najbolju karakterizaciju daje proizvod tog religijskog obrazovanja, sam Židov. Njegov život je samo ovoga svijeta, a njegov duh je iznutra kao stran otmenom pravom kršćanstvu, jer je njegova priroda prije dvije tisuće godina bila velikom utemeljitelju nove doktrine. Naravno, potonji nije skrivao svoj stav prema židovskom narodu, a kad je to bilo potrebno je čak i bičem odvezao iz hrama Gospodina ovog neprijatelja cijelog čovječanstva, koji je, kao i uvijek, u religiji vidio samo instrument za njegovog poslovanja. Zauzvrat, Krist je bio prikovan na križ, dok se naši današnji stranački kršćani umanjuju zbog prosjačenja za židovske glasove na izborima, a kasnije pokušavaju organizirati političke prevare s ateističkim židovskim strankama – i to protiv njihove vlastite nacije. ”– Adolf Hitler (Mein Kampf)
„… pad čovjeka u raju je uvijek bio slijedi protjerivanje.” -Adolf Hitler, Mein Kampf (vidi Postanak poglavlje 3, gdje čovječanstvo baciti iz Raja zbog svojih grijeha. Hitler uspoređuje to na potrebu da se istrijebi Židove za njihovu grijeh protiv Krista.)
“ Zato danas vjerujem da postupam u skladu s voljom Svemogućeg Stvoritelja: braneći se protiv Židova, borim se za Gospodinovo djelo.” – Adolf Hitler (Mein Kampf)
„ Anti-semitizma novog pokreta [Kršćanska socijalna kretanja] temelji se na vjerskim idejama, umjesto rasne znanja.” -Adolf Hitler Mein Kampf (Ovaj citat je vrlo zanimljiv za to raspršuje ideju da je Hitler bjesnio rat zbog bitak arijski Jasno navodi da ima problema s Židovima zbog njihovog vjerovanja, ali ne i zbog toga što su mnogi njemački Židovi umrli u Drugom svjetskom ratu bez obzira na njihovu arijsku nacionalnost.)
“ Samo u stalnoj i stalnoj primjeni sile leži prvi preduvjet za uspjeh. Ta upornost, međutim, uvijek može i proizlazi jedino iz određenog duhovnog uvjerenja. Svako nasilje koje ne potječe iz čvrste, duhovne baze, bit će kolebljivo i neizvjesno. ”- Adolf Hitler Mein Kampf (Ovdje Hitler priznaje da je njegov rat protiv Židova bio tako uspješan zbog njegove snažne kršćanske duhovnosti.)
Tako da mozemo vidjeti da je leglo terorizma u crkvi i njihovim nalogodavcima…
ISTINA O KRŠĆANSTVU, ŠIIZMU I SUFIZMU 